Stvarni smisao, ili stvarna posljedica ratova koji su se u našim krajevima vodili u posljednjih stotinjak godina, nije ni u osvojenoj zemlji, ni u etnički očišćenim teritorijima, a još manje je u promjeni društvenog uređenja. Stvarni smisao i strašna posljedica je u stvorenoj omrazi, koja će se prenositi s generacije na generaciju, u međusobno počinjenom zlu, koje se prerastati u legendu i ulaziti u temelje novostvorenih identiteta.
O hrvatsko-muslimanskom (u kasnijim redakcijama: hrvatsko-bošnjačkom) ratu u Srednjoj Bosni književna su svjedočanstva ostavljali i miru taj rat privodili Josip Mlakić i Ivo Totić, a u posljednje vrijeme i Gloria Lujanović. Po zavičajnim je ispostavama i getima, ili u izdanjima župnih ureda i franjevačkih samostana, objavljene su neke dragocjene kronike, dnevnici, knjižice izvještaja i novinskih članaka. U službenoj historiografiji rat se, pak, u miru nastavio novom žestinom, kroz dvije posve odvojene naracije, koje se međusobno ne susreću i ne dodiruju, i koje kao da ne pripadaju istoj stvarnosti. Samo ispaljeni meci i granate uspijevali su u tom ratu preći s jedne na drugu stranu.
"Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu" bio je, kako stoji u leksikonima i enciklopedijama, humanitarni konvoj od 99 šlepera s hranom, lijekovima i opremom za bolnicu u Novoj Biloj i Hrvate u Lašvanskoj dolini. Uz konvoj išlo je stočetrdeset i troje ljudi, vozača, liječnika, tehničkog osoblja i novinara. Konvoj su predvodili liječnik i politički aktivist Slobodan Lang i nekoć čuveni stolnoteniski trener Herman Vukušić. Putovanje za koje bi u prijeratna vremena, preko Gradiške ili preko Broda, bilo potrebno najviše šest-sedam sati, trajalo je, preko Rijeke, Splita i planina koje dijele Hercegovinu od Bosne, punih četrnaest dana. Konvoj je bio i zaustavljen, i izložen oružanom napadu - bez obzira na to što je prethodno postojao čvrst dogovor dviju zaraćenih strana o njegovom slobodnom propuštanju. To je bilo jedno od neporecivih pravila ratovanja u devedesetima: nikada nijedan dogovor, ugovor ni potpis na dokument o primirju nisu do kraja i bezuvjetno poštovani, nego se na svim stranama stvarala iluzija o snagama i pojedincima koji su izvan kontrole i koji krše dogovore. Tako je na ovom putu, na povratku iz Nove Bile, poginuo jedan od vozača šlepera, imenom Ante Vlajić.
Monografija koju potpisuju Herman Vukušić i fra Stipo Karajica sadrži svjedočanstva, dokumente i sjećanja, kao i fotografije događaja. Prigodnih i prigodničarskih tekstova, političkih i ideoloških propovijedi, nastavka rata drugim sredstvima tu jedva da ima. Golemu većinu teksta čine doista vrijedna zapamćenja, bilješke, reportaže i kronike sudionika događaja, koje trideset i koju godinu kasnije stvaraju kontekst jedne u međuvremenu skrajnute pripovijesti. A skrajnuta je iz barem dva razloga. Prvi: iz mirnodopske perspektive nezamisliv je petnaestodnevni put do Srednje Bosne, kao što je nezamisliva i bosanska geografija koju je trebalo savladati; zamislivije nisu ni ljudske naravi. Drugi: pripovijest o Bijelom putu skrajnuta je zato što nije pošteno ni ispričana, nego je ostavljena da tavori u dušama i savjestima onih čijih se života ticala. Postoji, možda, i treći razlog za šutnju. Nije postojao jedan hrvatsko-bošnjački rat, nego su rata bila najmanje dva: jedan koji se vodio u Mostaru, Stocu, Hercegovini, drugi koji se vodio u Srednjoj Bosni, s posve različitim rasporedom uloga. Našoj agramocentričnoj desnici neprihvatljiv je odnos agresora i žrtve u jednom ratu, dok je isto agramocentričnoj ljevici neprihvatljiv odnos agresora i žrtve u drugom ratu. I onda se sudaraju dvije hrvatske laži o Bosni i Hercegovini, koja se ni desničara ni ljevičara u Hrvatskoj nimalo ne tiče.
A pripovijest o Bijelom putu, onako kako je u tekstu i slici priređivači donose, veličanstvena je i kao akt samopožrtvovnosti, i kao svjedočanstvo zajedničke tragedije. U uvodnom tekstu Vukušić navodi što je na Pavlovici, negdje između Gornjeg Vakufa (Uskoplja) i Novog Travnika, rekao zapovjedniku Armije BiH Džemalu Merdanu, s kojim se morao nadgornjavati oko prolaska konvoja: "Džemale, ja sam ovdje sportaš, humanitarac, ne ulazim uopće u političke odnose i autore sukoba, ali činjenica jest da su oba naroda gladna i da pate djeca, starci, tisuće nedužnih ljudi. Rat će završiti kao i svaki i što onda… Neki će biti pod zemljom, neki će biti heroji, neki lažni heroji. Samo je pitanje gdje se tko našao i kako je prošao, je li završio pod zemljom, ili je osakaćen, ili je ostao bez obitelji, bez kuće, a autori, i oni završe pod zemljom, ili se izmaknu, pojave se neki lažni heroji i profiteri." I to bi, zapravo, bilo sve.
Netko tko jednom poželi s dobrim - dakle, književnim! - namjerama ispričati ovu priču ili neke njezine dijelove, ili tko poželi u dobru vraćati se romanom, pripovijetkom ili esejom u 1993. godinu, ova će mu knjiga biti od velike koristi. Zlonamjernima, pak, koji uvijek sve znaju, ova knjiga neće trebati.
VIDEO: Preminuo je legendarni glumac Val Kilmer
