Ovo je roman sačinjen od naslovljenih poglavlja od kojih rijetko koje da je duže od pedesetak redaka. Njegova pripovijest razvija se kroz vrijeme, kao povijest jednog života. Oni koji o knjizi budu govorili, inzistirat će, vjerojatno, na dvije stvari. Prva je da su ovo zapisi, bilješke, fragmenti... Druga, da je riječ o autobiografiji. Jedno je netočno, drugo je nevažno. Naprosto se radi o strukturiranom, cjelovitom i koherentnom romanesknom tekstu, a to zasniva li se on na životopisu svoje autorice, za književnost savršeno je nevažna stvar. Postoje, naime, dobri romani koji govore o izmišljenim životima i loši romani u kojima je sve upravo onako kako se dogodilo u stvarnosti. Oni dobri su uvjerljivi, premda su izmaštani, dok su drugi savršeno neuvjerljivi, iako bi, možda, policija, sud i susjedi potvrdili sve što se u njima dogodilo. Naglašavanje autobiografskog momenta ima smisla samo kad je životopis važniji od pisanja, kad je životopis važniji od književnosti. A ovdje to nikako nije slučaj. Ovo je izniman, moćan i razarajući književni tekst, kakvih je malo u svakoj književnosti. Osim toga, život ne piše romane. Pišu ih dobre spisateljice (pisci).
"U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća" od onih je knjiga, kakvih opet nema baš tako mnogo, koje je grehota prepričavati, jer bi budući čitatelj za previše toga bio oštećen. Gabrijela Rukelj Kraškovič ne služi se strategijom šokiranja čitatelja, ali njezin je tekst dramaturški precizno organiziran, a sve ono što će se kasnije dogoditi je naprosto - šokantno. Ili objašnjava vrlo čudno držanje i ponašanje pripovjednog subjekta.
"U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća" malograđanski je roman. Pripovijest o jednom našem sveprisutnom malograđanskom sloju i svijetu, na čijim kredencima stoje raskupusani molitvenici i nečitane Biblije, na zidu je raspelo, a na tavanu zastava sa socijalističkim insignijama i sva pripadajuća bižuterija jedne prošle napuštene vjere. To su te kuće i vrtovi s mnogo cvijeća, i s mnogo više neproživljene nesreće, koja se samo dalje taloži i hladi ionako već ledena srca. Ovo je knjiga o tom malograđanskom ledu, koji neće rastopiti ni ugrijati nikakva ljudska patnja i nesreća, ničija tuga ni stradanje, nego će težiti za tim da sve učini što sličnijim sebi i da vlastitu muku učini podnošljivijom tako što nikoga i ništa u svom životu neće učiniti sretnijim.
Ovo je roman o tranziciji iz socijalizma u ono poslije. O prelasku iz jednoga u drugo vjerovanje i o promjeni slike svijeta. Autorica pomno opisuje predmete jučerašnjeg svijeta, koji danas čine inventar živih malograđanskih grobova, tih kuća i vrtova s mnogo cvijeća. Ona zapisuje nazive proizvođača, navodi rubrike iz novina i magazina koji više ne izlaze, a koji su nekad bili važan element sigurnosti u svakodnevici. Danas je, pak, ostao samo Glas Koncila. Opsjednuta je šlagerima iz šezdesetih i sedamdesetih, pjesmama sa zagrebačkih festivala, u kojima, međutim, nema utjehe. Još nešto bi mogli pogriješiti, i sigurno će pogriješiti, oni koji o ovoj knjizi budu govorili. Reći će: nostalgija! Ali ne, u tom spominjanju Marles kuhinja i pjesama odavno nestalih pjevača nema baš nikakve nostalgije. Prošlost je u njezinom slučaju anostalgična, antinostalgična, ispunjena jadom u kojemu je, međutim, korijen današnjeg jada.
Ovo je roman o nedostatku ljubavi. Zastrašujuće nesentimentalna priča o sebi i svome tijelu. I o svemu onom što bi trebalo biti draga uspomena, uporište u sjećanju, sigurnost u Drugome, ali je u stvarnosti ništa. Ovo je roman koji govori o tome kakvo je ništa koje bez ljubavi dobivaš. I govori o tome kakav je grad bez ljubavi, svijet bez ljubavi.
Ovo je roman o nesretnim ljudima. Neki od njih postanu dobri i dragi tek nakon što ih više nema. Ali ni u toj dobroti i dragosti nema utjehe. Ovo je savršeno neutješan roman. Vlastitu osjetljivost pripovjedni subjekt, iliti pripovjedačica, svjedoči na način užasavajuće nesentimentalan, bez suza, na način neosjetljiv iz perspektive čitatelja koji samo čeka trenutak u kojem će se dogoditi nešto što će mu pružiti priliku da se napokon dobro isplače zbog svega što se dogodilo. Ali taj trenutak neće doći. Nema suza za ovakvu priču. Suze bi u njoj bile isto što je kući i vrtu to puno cvijeća.
Gabrijela Rukelj Kraškovič (Zagreb 1980.) likovna je umjetnica. Opet će netko reći da se i to vidi u njezinom tekstu. Da, vidi se, ali o nečemu drugom je ovdje riječ. O tome drugom napisala je veliku i važnu knjigu. O njoj ćemo govoriti. Ovakav roman rijedak je svečani čas hrvatske književnosti. Bilo bi šteta da ga ponište kilava kritika i lijeni čitatelji.
