U novinama je tada, negdje tamo pred kraj, malo prije osmrtnica i televizijskog programa, postojala stranica slobodnih formi. Na njoj našla bi se pasica nekog, obično Disneyevog, stripa; prevedena novinska priča ili humoreska američkog pisca, O'Henryja, Twaina, Arta Buchwalda; najatraktivnija agencijska fotografija tog dana; rebus, anagram i premetaljka, a negdje u samom donjem uglu stranice, na prvi pogled sasvim ukraj novina, a zapravo na mjestu koje svi najbolje vide, bila je rubrika s aforizmima. U nekim novinama bile bi to izmiješane mudre izreke dvadesetak slavnih, manje slavnih i anonimnih ljudi iz povijesti. U drugim je to bila autorski koncipirana rubrika, u kojoj bi tu u svakom broju bivao sa svojim aforizmima predstavljan drugi aforističar s područja Jugoslavije. Treće novine, pak, na isti takav način predstavljale su prevedene radove klasika europskog i svjetskog aforizma. Bilo je to žurnalistički raskošno vrijeme, s možda manje slobode javne riječi (premda je i to upitno: je li bilo manje slobode u pisanom novinarstvu osamdesetih godina prošloga stoljeća, ili je manje slobode danas?), ali bilo je neusporedivo više pameti, obrazovanijih i slobodnijih uredništava, i ambicija da se izdanju novine koje će biti mjera ne samo informiranosti zajednice, nego i njezinih jezičnih kompetencija, kreativne i kulturne invencije. Tako su baš svake dnevne novine imale vikend rubriku s aforizmima, čiji bi se urednik - da, da, svaka takva rubrika imala je svoga posebnog urednika - potrudio da je tako koncipira da bude ako ne već bolja, onda svakako drukčija od rubrike s aforizmima u svim drugim novinama.
U Hrvatskoj enciklopediji aforizam se definira kao "izreka koja se jezgrovitim, poentiranim oblikom izdvaja iz proznog teksta u kojem se pojavljuje". Definicija nije baš sasvim točna ni precizna, jer nisu svi aforizmi dio nekoga šireg teksta. Mnogi su već napisani kao aforizmi.
Najčuveniji aforističar s osojne strane Željezne zavjese u vrijeme Hladnoga rata bio je Stanisław Jerzy Lec, poljski pisac, rođen u Lavovu, logoraš i partizan iz Drugoga svjetskog rata, Židov koji je nakratko bio emigrirao u Izrael, pa se pokajnički vratio u domovinu, što ga je, vjerojatno, trajno stigmatiziralo. Obrazovan čovjek, bogata i strašna života, Lec je umio romaneskni sadržaj izliti u kalup jedne jedine rečenice. Bio je majstor alegorije i govora o onom o čemu se mora šutjeti. Za njega nije moglo biti zabranjenih tema: o svemu se može sve reći, samo valja pronaći način na koji će se to reći. Njegovi aforizmi igrali su često onu ulogu kakvu u pučkoj kulturi imaju politički vicevi. Tako su i upamćivani, pa citirani.
Lec piše o svom vremenu, no premda su njegovi aforizmi tako često vezani za dnevne i dnevnopolitičke događaje, oni su vanvremenski. Dobra književnost dobro stari, a rečenice Stanisława Jerzyja Leca fenomenalno stare. U današnjoj Hrvatskoj, pod bijednom diktaturicom Andreja Plenkovića i njegova državnoodvjetničkog pudla, u kojoj režim sprema veliki glazbeni miting za svoga puškoimenog propagandista, Lec bi bio lijek za pametne. "Mora ljudskih suza ne bi bila tako široka da nisu tako plitka.", veli on, u prijevodu Barbara Kryżan-Stanojević. Ili: "Brutalno je živjeti. Brutalno je umrijeti. Sadašnjost je pronašla i treći oblik." A onda i ovaj tako jednostavan i samorazumljiv: "U državi vlada takvo stanje, kakva je u njoj vlada." Pa onda niz aforizama koji kao da su napisani za one koji vladaju Hrvatskom i one koji pristaju da budu njima ovladani: "Budala nikad ne razmišlja pogrešno." Drugi: "Istim se mozgom može i misliti i vjerovati." Treći: "Ograničeni um može upiti neograničenu količinu gluposti." Ili treći: "Što misli pas dok izabire karijeru policijskog psa?" Ili ova, tako divna misao, koju je genijalni Lec napisao, a bogme i objavio nakon sovjetske okupacije Madžarske iz 1956, a u kojoj bismo u Plenkošenkovoj Hrvatskoj, u vrijeme kada se uhićuju i kažnjavaju oni koji demonstriraju protiv izraelskog terora nad Palestincima, mogli izvanredno dobro razumjeti: "Mi smo Mađarskoj odali veću počast od Zapada. Kod njih je bila minuta šutnje. Kod nas - opća šutnja." Ili uglavnom ovako: "Fizika? Katkad je domovinski zrak teži od domovinske zemlje."
Ili ovaj koji bismo mogli upotrijebiti kao kratku biografiju mnogih naših predvodnika, političkih i kulturnih, a ne samo one prve dvojice koji su nam na um pali, Plenkovića i njegova pudla: "Od kulta ličnosti gori je samo kult bezličnosti."
"Nepočešljane misli", prvi i drugi dio, u marnom prijevodu Barbare Kryżan-Stanojević, samozatajne zagrebačke sveučilišne profesorice i polonistice, koja je grdan trud, talent i energiju morala uložiti da iz jednoga u drugi jezik preseli nešto što je tako čvrsto u jedan jezik usađeno, danas možete naći po zagrebačkim antikvarijatima. Dragocjeno je i ljekovito.
