Povod našeg razgovora s Miroslavom Rusom, jednim od naših najuspješnijih skladatelja i tekstopisaca, bio je izlazak njegovog instrumentalnog albuma "Sounds of Cities", ali s ovako talentiranim skladateljem dotakli smo se i brojnih drugih tema jer u njegovoj biografiji upisane su brojne uspješne suradnje s najvećim imenima regionalne glazbene scene. Prisjetili smo se njegovih početaka, prve pjesme koju je napisao u drugom razredu osnovne škole, osnivanja kultnog ITD banda, suradnje s pokojnim Tošom Proeskim, a otkrio nam je i koje pjesme se nalaze na njegovoj playlisti te za koga upravo piše novu pjesmu.
Kada je nastala ideja za vaš, nedavno objavljeni, instrumentalni album pod nazivom "Sounds of Cities", koliko dugo ste radili na njemu i tko je sve sudjelovao u njegovom stvaranju?
Malo su me umorile pohvale i analize tekstova uz prečesto preskakanje glazbe, pa rekoh, valjalo bi vidjeti što će reći ljudi kada tekstova ne bude i kada vide što se krije ispod žita. Naravno malo šale, da ne krenemo preozbiljno, ali evo, već u startu se našao jedan dušobrižnik koji je prije svega prepoznao jedan od instrumentala kao moju staru stvar u novom ruhu, dakle pomalo kradem i samog sebe. Iako to nisam krio, budite oprezni sa mnom, sebe krasti nije u trendu. Album su sa mnom, godinu dana s prekidima, radili oni koji svoj dio posla rade bolje od mene i to je najveća mudrost života koju ne napuštam. To su ljudi s kojima se hvalim; kao aranžeri, Branko Bogunović Pif, Fedor Boić, Josip Cvitanović, Nikša Bratoš, Zvonimir Domazet, Mihael Blum i Jure Brkljača. Uz njih su na albumu svirali i Drago Jakovčević, Emanuel Pavon, Antonio Vrbnički, Dario Horvat i Hrvoje Rupčić.
Skladbe su dobile ime po svjetskim metropolama, koji od 16 gradova koji se nalaze na albumu, je li svaki grad imao svoj konkretan glazbeni utjecaj na vas, koji vas je grad posebno inspirirao?
Zagreb je moj grad, grad moje mladosti, mojih snova. U njemu sve počinje i završava. Naravno, to ne umanjuje moju ljubav prema različitim kulturama i narodima čije su osobne iskaznice ti divni gradovi koje opisujem, na svoj način, svojom glazbom. Ovaj je album je samo početak putovanja koje me veseli. Ne postoji ništa ljepše od putovanja, a posebno kada znaš da se imaš kamo i vratiti. Neki ni sada na ovom svijetu nažalost to nemaju.
Zašto ste se odlučili za instrumentalni format albuma? Jeste li razmišljali o dodavanju vokala ili tekstova?
Neki od brojeva na albumu imaju svoje tekstove, ali u drugom formatu, ovdje bi to bilo suvišno. Ostavio sam mogućnost svakome tko sluša glazbu da zamisli neki svoj tekst, neku svoju sliku, ljubav, ili bilo što, što može povezati slušanjem glazbe. S mojim tekstom putevi mašte bili bi usmjereni, ovako je sama glazba ostala igra bez granica… univerzalni jezik Svijeta.
Sjećate li se prve pjesme koju ste napisali, kada je to bilo i jesu li genetika i obitelj imali utjecaja na vaš glazbeni talent?
Naravno da se sjećam, bilo je to još u drugom razredu osnovne škole. Napisao sam i glazbu i tekst posvećenu djevojčici koja je sjedila u klupi ispred mene. Pjesmu sam joj neoprezno otpjevao pred svima i ona mi je opalila šamar. Što se genetike tiče, obitelj s mamine strane je imala mali obiteljski bend. Na žalost, tek poslije maminog odlaska otkrio sam da je i ona samozatajno pisala pjesme. Tata je znao napraviti sve što vidi od drveta, pa je čak u par navrata napravio nešto između tamburice i gitare što je sasvim dobro zvučalo. Taj bezimeni, samo njemu znani jedinstveni instrument ponekad bi zasvirao u krugu naše male obitelji.
1982. godine osnivate jedan od najutjecajnijih sastava tog vremena, kultni ITD band u kojem ste napisali neke od najvećih evergreena naše glazbe. Što je presudilo da bend 90-ih prestane s radom i kako ste to podnijeli?
ITD band je moje prirodno stanište. Nešto što sam mislio da ću isključivo raditi cijeli život, bez želje da radim za bilo koga drugog. Vjerujem da bi tako i bilo da se u jedno snježno zimsko jutro nije pojavio Zrinko Tutić koji je s neviđenim presingom odigrao da mu pomognem tekstom u novoj pjesmi za meni dragog Massima. Možda sam se od te otmice podsvjesno htio osloboditi naslovom pjesme "Samo jedan dan", ali nije mi uspjelo, traje i danas. Sada me ima i gdje misliš da ne postojim, od Bebeka do Tonija, od Tošeta do Čolića, od Jabuke do ITD banda, Kovača, Fosila, Kaliopi, Massima, Tajči, Baruna, Gazda, Brkljače i tako u nedogled… Ipak svi ti ljudi su mi kasnije pomogli da lakše prebolim prestanak rada mog benda. Naime, dvije godine prije rata, Brane, pjevač benda, odselio se u Švedsku i samo je zbog toga uslijedio za druge raspad, a za mene pauza koja je trajala 30 godina. Zanimljivo, ITD band je i danas ništa manje prisutan u medijima i na platformama na kojima bilježi zavidne brojke i poslije toliko godina. Upravo je to bio razlog objavljivanja novog albuma poslije toliko godina, pod naslovom "Orao nikad ne leti u jatu".
Pjesme iz doba ITD banda i danas su popularne, zbilja su bezvremenske, kako reagirate kad ih danas čujete i kako mlađe generacije reagiraju na njih?
Nedavno sam prošao pored parka u kvartu i čujem djevojčice, mislim da je bio cijeli razred, kako pjevaju pjesmu "Gradske cure". Poslije 30 godina, to je za mene potvrda da je vrijedilo. Na Spotifyju nas najviše slušaju od 25 do 34 godine, a na drugom mjestu su oni od 18 do 24. Ne može bolje.
Prije dvije godine ITD izdaje novi album "Orao nikad ne leti u jatu", nakon 34 godine pauze. Kakav je bio osjećaj okupiti staru ekipu i postoje li planovi za novi album?
Osjećaj je bio kao kada biste sreli svoju prvu ljubav i osjetili da ste i dalje oboje zaljubljeni, neprocjenjivo. Kada smo ovaj album napravili poslije svega, što ne bismo još koji, jer to volimo i ljudi nas prate, što više treba…
Pišete li pjesme s određenim izvođačem na umu ili nastaju neovisno o tome tko će ih pjevati?
Ako izuzmemo pjesme koje pišem za sebe, jako pazim kome što pišem, jer nije svatko za sve. Pokušavam pjevača staviti u što bolju poziciju, tako da se osjeća kao da je sam autor pjesama koje izvodi. Zato je jako bitno poznati čovjeka za koga pišeš. Malo ih je vjerovalo, da ne kažem nitko, da je "Igra bez granica" pjesma za Tošeta Proeskog, prije svega jer su mislili da je premlad, ali on i ja smo znali da je to baš njegova pjesma i da je nikada nitko neće donijeti kao on. Mnogi su pokušali, cijenim pokušaj, ali… daleko je sunce.
Vaš opus je šarolik, pišete i za tamburaše i pop-rock izvođače, pa čak i navijačku pjesmu ste napisali, malo je autora koji su tako svestrani, kako to uspijevate?
Često me to pitaju, a moj odgovor je onako u šali: u velikim rijekama uvijek ima vode. Postoje samo dvije vrste pjesama, dobre i loše, pa čak i to je stvar ukusa. Sve je u biti stvar aranžmana, kada Gazde pjevaju moju pjesmu "Još i danas zamiriše trešnja", onda je to tamburaška pjesma, a kada je izvodi Toše Proeski, onda je čisti pop, tako da svi oni isključivi, koji pametuju oko stilova, mlate praznu slamu. Postoji samo stil izvedbe. Dobra pjesma je kao lijepa žena, obuci je kako poželiš, pa čak i ako promašiš u tome, ona je i dalje lijepa.
Je i istinita priča kako vam je za pjesmu "Stižu me sjećanja", koju ste pisali za Crvenu jabuku, trebalo samo 12 minuta da je napišete?
Istina, i to pred bendom u studiju - i glazbu i tekst, njima se žurilo, a mene je išlo. Jako volim tu Jabuku i tu pjesmu.
Što volite slušati u svoja četiri zida, mijenjate li glazbu ovisno o raspoloženju, koji izvođači su najčešće na vašoj playlisti?
Moja playlista je sva glazba svijeta, od tradicionala do klasike i sve između. Za ovaj odgovor bismo trebali dvobroj, pa neka ostane na tome.
Koju ste pjesmu smatrali sigurnim hitom, a nije naišla na očekivan odjek?
Nikada nisam radio "sigurne hitove", njih isključivo i sigurno radi samo publika, ali znam da su mi više puta govorili da sam nekako promašio, a na kraju je znalo ispasti da "nekako" i nisam. To mi se dogodilo s već spomenutom "Igrom bez granica", pa isto na Tošetu s "Još uvijek sanjam da smo zajedno", koja čak nije završila ni na albumu koji smo tada snimali, iako smo Toše i ja bili za tu pjesmu! Žao mi je jako što nije doživio njen uspjeh, jer sam je objavio dvije godine poslije njegovog odlaska. Bilo je sumnje i u neke hitove koje sam napisao Bebeku, pa čak i najprodavaniji album ITD banda "Plavi vojnik", bez milosti je odbijen u jednoj našoj eminentnoj diskografskoj kući s porukom da ništa od toga. Srećom u toj priči postojao je i jedan "urednik iz sjene", moj posebni Toni Svalina, koji nije propustio stati iza tog albuma. Sve dalje je povijest. Naravno nema ljutnje, svi griješimo i dalje sam dobar sa svima iz ove priče, o ukusima se ne raspravlja, a ovo je samo još jedan dokaz da samo publika zna prepoznati hit.
Danas postoje cijeli niz showova koji daju priliku mladim glazbenicima, je li ovim novim generacijama lakše početi nego što je to bilo u vaše vrijeme?
Apsolutno teže. Zbog jednokratne upotrebe stvaranja zvijezda za jedan dan, stvaraju zapravo cover pjevače koje potroše za jednu sezonu. Kasnije, kada stvarni snovi te djece izađu na površinu i kada se pojave sa svojim pjesmama, ne zanimaju više nikoga jer su novi već na traci. Premalo ih je uspjelo na tom putu, a bilo ih je jako puno vrijednih pažnje. Neka mi svi oproste, ali bilo je klinaca koji su bolje pjevali od onih koji su ih ocjenjivali. Djeco, teži put je i duži put!
Znamo da vam je suradnja s pokojnim Tošom Proeskim posebno prirasla srcu, njegov talent je bio velik, kako je počela vaša suradnja i koje su vam najljepše uspomene vezane za njega?
U svijetu glazbe moja najveća radost i moja najveća tuga! Bol koja i danas jednako boli i ponos koji ostaje zauvijek. Suradnja je počela slučajno, da bismo naknadno otkrili da slučaj ne postoji. Puno toga smo rekli jedan drugom i jedan o drugom, ali još više toga je ostalo neizrečeno. Dao bih sve svoje pjesme kada bi mi pozvonio na vrata i rekao: Ruše, idemo ponovo, sve od nule. Taj čovjek je imao sve što čovjek može imati, onako da mu skineš šešir u prolazu na ulici, iako ga osobno ne poznaš. On je bio osobno Igra bez granica. A sve je trajalo tako kratko.
Na što ste najponosniji u životu?
Na ljude koji su mi svojim talentom pomogli da ostvarim dio svojih snova, kažem dio, jer još uvijek sanjam. U glazbi su to moji divni pjevači, aranžeri i svirači!
Koju glazbenu suradnju biste voljeli ostvariti, postoji li neki glazbenik kojem biste voljeli napisati pjesmu?
Jednom od njih upravo pišem, zovu ga Tifa!
Dakle Drljača piše pjesmu Vojičiću. Zanimljivo.