Marin Šipić – ime je koje odzvanja rukometnim dvoranama i srcima navijača diljem Hrvatske. Snažni kružni napadač, Splićanin s njemačkom adresom rođenja, postao je jedan od stupova hrvatske rukometne reprezentacije, čovjek čija je priča protkana upornošću, odricanjem, ali i neizmjernom ljubavlju prema obitelji i sportu. Njegov put od splitske plaže Kaštelet, popularne Obojene, do srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu 2025. godine, priča je o snu koji je postao stvarnost. Kako god završila, ova sezona će za Marina Šipića biti sezona iz snova. S reprezentacijom Hrvatske osvojio je srebro na Svjetskom prvenstvu, sa svojim klubom Kriensom osvojio je kup Švicarske, a još su uvijek je u igri za osvajanje naslova. No teško to ide. U seriji na tri pobjede u polufinalu Kriens je ove subote uspio pobijediti Bern i tako smanjiti zaostatak na 1:2 u pobjedama. Ali sljedeća je utakmica je u gostima...
– Umorni smo. Pogotovo ja. Baterija je na nuli. Baš sam išao izračunati, u subotu mi je bila 60. utakmica ove sezone. Naravno da želimo izjednačiti seriju na 2:2 i izboriti peti susret kod nas doma. To je neki cilj ove sezone, da igramo u finalu protiv Kadettena. U Bernu se igra u četvrtak pa se nadam da ćemo se odmoriti do tada. U Bernu će biti teško, u obrani igraju tri – tri pa ne dolazim do izražaja kao kružni napadač.
Od Europske lige oprostili ste se na korak do plasmana u četvrtfinale.
– Joj, tu utakmicu ne želim komentirati. Želim je što prije zaboraviti. Pobijedili smo doma s plus sedam. U gostima izgubili minus osam. Dvije minute prije kraja imali smo samo minus pet, a onda primimo tri pogotka zaredom i ispadnemo pet sekundi prije kraja utakmice.
I dalje najviše pregleda na YouTubeu ima njegov pogodak protiv Mađara u zadnjim sekundama igre, za pobjedu i plasman u polufinale Svjetskog prvenstva.
– Kako sam bio na jedinici u obrani, vidim da nema nikoga oko mene pa pomislim zašto ne bih pojurio i stekao pola terena prednosti. Bio mi je cilj utrčati u neki prostor. Prije tog posljednjeg dodavanja vidio sam da su ostale četiri sekunde i znao sam da moram što prije pucati. Samo sam se okrenuo i deri. Ušlo je, to je najbitnije. Sitan sam, pa me Mađari nisu vidjeli... – sjeća se tog trenutka Šipić.
FOTO Koga ljubi Marin Šipić? Zajedno su više od 10 godina, a zgodna Andrea je doktorica medicine
Reprezentaciju uskoro očekuju dvije posljednje utakmice kvalifikacija za odlazak na EP 2026. godine, protiv Belgije u gostima i Luksemburga u Rijeci.
– Želimo ostati bez poraza u skupini. Već smo osigurali plasman na EP, ali kao aktualni svjetski doprvaci želimo odigrati ozbiljno do kraja. Raduje me utakmica u Rijeci, bit će sjajna atmosfera. Umoran sam, ali naći ću snage za nacionalni dres – istaknuo je Marin.
U reprezentaciji je od 2018. godine kada je osvojio zlato na Mediteranskim igrama u španjolskoj Tarragoni. Također ima srebro s Europskog prvenstva 2020. godine. Debitirao je protiv Švicarske u kvalifikacijama za EP 2020. za seniorsku reprezentaciju Hrvatske. Bio je više nego dobar u obrani, a u napadu je sve tri lopte koje je primio pospremio u mrežu. Rođen je 29. travnja 1996. godine u Bad Soden am Taunusu u Njemačkoj, gdje je igrao njegov otac, također bivši rukometaš. Marin je djetinjstvo proveo u voljenom Splitu. Oni koji ga poznaju od malih nogu, poput majke Deane, rođaka blizanaca Tina i Rina te tete Darije, pamte ga kao "velikog medu", zaigrano dijete koje je poput torpeda uskakalo u more na Obojenoj. Ti skokovi, koji su izazivali male tsunamije u plićaku, bili su nesvjesne morske pripreme za blistavu sportsku karijeru koja je uslijedila.
No Marinov prvi sportski izbor nije bio rukomet, unatoč očevoj prošlosti i nagovaranjima njegovih prijatelja. "Ma nema šanse, kakav rukomet", odgovarao bi tada dječak koji je sanjao o nogometnoj karijeri. Četiri je godine, od 2005. do 2009., trenirao nogomet u Vranjicu, igrajući na poziciji veznjaka rame uz rame s budućom nogometnom zvijezdom Nikolom Vlašićem. Međutim, surova stvarnost nogometa – treninzi po kiši, buri i hladnoći – uzela je svoj danak. Česte upale pluća i bronhitis, stalne bolesti i injekcije natjerale su ga na promjenu. "Morao sam se prebaciti na dvoranski sport", prisjeća se Šipić.
Kada je Hrvatska osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu 2009. godine, Šipić je zavolio rukomet i upisao se u akademiju Balić-Metličić. Jedan od prvih trenera bio mu je Žarko Balić, Ivanov otac.
- Nisam previše znao o rukometu, ipak sam htio biti nogometaš. Nisam znao ni pravila, pa je trenerima bilo najjednostavnije staviti me na pivota. Poslije su me premjestili na vanjskog, ali meni se toliko svidjela pozicija pivota da sam odlučio ostati – kaže Šipić.
Put iz akademije doveo ga je do drugoligaša Splita, gdje je igrao do 18. godine, a potom je uslijedio poziv Varaždina
- Cilj im je bio drugo mjesto i plasman u SEHA ligu. Išao sam u srednju školu, bilo mi je teško otići od kuće, pa sam četvrti razred završio u Varaždinu. Našao sam sličnu školu, smjer računalni tehničar. Nije mi bilo lako jer sam u Splitu ostavio mamu i baku. U Varaždinu sam bio u studentskom domu i imao sam sve, jedino sam morao sam prati rublje.
Kako je dobro igrao u Varaždinu, postao je zanimljiv Nexeu.
- Tamo je trener bio Hrvoje Horvat koji me trenirao u juniorskoj reprezentaciji. Znao sam da voli graditi igru oko kružnog napadača. Morao sam napustiti studij sportskog menadžmenta u Čakovcu jer mi je bilo prenaporno putovati i uskladiti sve obveze pa sam na kraju odustao.
Nakon Našica put ga vodi u Zagreb, u istoimeni klub s kojim igra tri sezone Ligu prvaka i osvaja sve domaće trofeje. Sanjao je odlazak u Njemačku, a završio je u Švicarskoj. U Luzernu živi s Andreom Šarčević s kojom je u sretnoj vezi više od deset godina. Prije dvije godine diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Unatoč statusu vrhunskog sportaša, Marin Šipić ostao je čvrsto na zemlji. Njegov stav pred kamerama, jednostavna analiza utakmica i iskrene emocije osvajaju simpatije javnosti. Oni koji ga poznaju opisuju ga kao čovjeka velikog srca, onog istog "velikog medu" s Obojene plaže.
