Joško Vlašić, atletski i nogometni trener, bio je gost grada Novalje, gdje je sudjelovao u panelu Uključivanje mladih u sport kroz perspektivu svjetski priznatih stručnjaka, istaknutih sportaša, poticanje održivosti i etike u sportu i u promicanju zdravog načina života. Uz njega gosti su bili bivši košarkaši Gordan Giriček i Nikola Vujčić, njegova kći Blanka, bivša rukometašica Maida Arslanagić...
Umjesto dvorane – kockarnica
– Imao sam sreću raditi s Blankom i ostvarivali smo vrhunske rezultate. Time sam bio trener od iznimne važnosti za hrvatski sport i Hrvatski olimpijski odbor. Imao sam tu dvoranu u kojoj sam radio s Blankom, u koju sam ušao 2003. godine. Bila je to ruševina, bez prozora, hladna, trebali su mi sati i sati da je zagrijem. Ondje trenirati bila je nemoguća misija. Što se tiče plaćanja najma, to je podmirivao Grad. Onda je negdje dok se Blanka još borila da nastupi na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. godine stigla direktiva da se moramo iseliti iz prostora jer će na tom mjestu biti izgrađena kockarnica. I morao sam se iseliti u upola manju dvoranu. Trebalo je sve te rekvizite preseliti, bila je to prava muka. U toj maloj dvorani pripremao sam Nikolu, svog sina, za nogometnu reprezentaciju, tu sam još pokušao nešto s Blankom, ali su bolovi bili prejaki da bi mogla ozbiljno skakati – priča Joško.
Danas nemate problem s prostorom?
– Ne. Prije nekoliko godina kupio sam jedno građevinsko zemljište u Kaštelama i tu napravio sportski centar. Tamo imam bazen, dvoranu, otvoreno nogometno igralište, teretanu. Sve ono što treba za pripremu vrhunskog sportaša. Eto, u posljednje vrijeme tamo je često gost i moj unuk Mondo koji pokazuje talent za košarku. Tu sam našao svoj mir.
Poslali ste neobičnu poruku Marijanu Kustiću, predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza.
– Istina, rekao sam mu da trenutačno imam dva A reprezentativca koje sam pripremao i trenirao, Pašalića i Vlašića, u mladoj reprezentaciji imam Vuškovića, u mlađim selekcijama još nekolicinu igrača. Rekao sam mu da će na svjetskom prvenstvu 2030. godine u prvoj postavi A reprezentacije igrati pet igrača koje ću ja pripremiti i s kojima radim. Imam jednog mladog igrača za kojeg tvrdim da će postati svjetska klasa.
Možete nam reći ime, da za pet-šest godina znamo jeste li bili u pravu?
– Ne. Nećemo o imenima – naglasio je Joško.
Tko sve može doći u vaš kamp?
– Svi koji pitaju. Otvoren sam za sve razgovore. Najsretniji sam kada mogu nekome pomoći, dati dobar savjet. Prije nekoliko godina tako mi je prišao Toni Tomas, trener tekvandoa. Rekao mi je da ima jednu djevojku koja je odlična, ali ne zna kako s njom raditi, kako prilagoditi svoj način treninga koji njoj možda nije odgovarao. Razgovarali smo desetak puta. Prihvatio je moje savjete i ta je djevojka, a zove se Matea Jelić, kasnije postala svjetska i olimpijska pobjednica. Toni je nakon naših razgovora promijenio cijeli sustav treninga. I uspio je. Napravio sam tako veliku uslugu i Hrvatskom olimpijskom odboru, a samo godinu i pol prije dobio sam tamo otkaz jer se Blanka više nije natjecala pa nisam mogao biti u programu. Dobio sam otkaz samo godinu i pol do mirovine pa sam mirovinsko plaćao sam.
Danas vas zovu iz cijele Europe da budete gost na raznim predavanjima?
– Istina, bio sam u Beogradu, Madridu, nekad su teme atletske, nekad nogometne. Uvijek se rado svima odazovem i sretan sam ako moji savjeti nekome mogu pomoći – rekao je Joško i otkrio još jednu tajnu:
– Možda sad ovo Blanki neće biti drago čuti, ali danas sam puno bolji trener nego kada sam nju trenirao. Isto mogu reći i za Nikolu. I sretan sam što sam danas bolji trener. Znate li koji je danas najveći problem u hrvatskom sportu? Nemamo trenera. Kada netko dovede svoje dijete u klub, tamo ga nema tko naučiti. Treneri su kod nas podcijenjeni, rade za sitniš, većini je trenera rad u klubovima drugi posao. Bez pravog trenera ne postoji način da se dobije vrhunski sportaš. Jednostavno nema tog recepta.
Sve bih uložio u predškolce
Da sad imate mogućnost, da vam država ponudi odriješene ruke, što biste prvo napravili za hrvatski sport?
– Sva bih sredstva uložio u predškolce. Tu je snaga hrvatskog sporta. Netko počinje trenirati sa sedam godina. A što je radio prvih sedam godina? Sagradio bih vrtiće u kojima bi djeca imala sve uvjete za bavljenje vrhunskim sportom – zaključio je Joško.
Njegov brk još je tu, kao i osmijeh. Vidi se da zrači, vidi se da ima veliku volju napraviti još nešto veliko za hrvatski sport. Eto, bilo bi sjajno kada bi doista iz njegova laboratorija izašli neki novi vrhunski ‘Modrići’. Joško je kao sportaš osvojio zlato na Mediteranskim igrama u Casablanci 1983. godine, u desetoboju. I baš zbog tog zlata Blanka je dobila ime po tom marokanskom gradu. Prvi je hrvatski atletičar koji je probio granicu od 7000 bodova u desetoboju. Kao Blankin trener zaslužan je za sve njezine medalje, one zlatne sa svjetskih prvenstava, europsko zlato, silne medalje u dvorani, za srebro i broncu s Olimpijskih igara u Pekingu 2008. i Rio de Janeiru 2016. godine. Kada bismo barem imali više takvih trenera...
sretan je roditelj kojem porezni obveznici financiraju plaću, stipendije, daju besplatno dvorane, podmiruju troškove dvorane, plaćaju putovanja, isplaćuju doživotnu naknadu i to sve kako bi oni radili isključivo sa svojom djecom. Ja bi osobno zakonom zabranio pristrane roditelje u sportu koji uništavaju na tisuće i tisuće tuđe djece kako bi isključivo svoje dijete privilegirali u odnosu na druge.