Mia Šimunić, izbornica hrvatske ženske vaterpolske reprezentacije uskoro putuje na Svjetsko seniorsko prvenstvo u Singapuru. Prvi put u povijesti ženski vaterpolo doživljava ovakav uspjeh, ponajprije zahvaljujući velikom trudu i upornosti izbornice koja je svoj posao stavila ispred svega.
– Imam sjajnu generaciju od dvadesetak djevojaka, još vrlo mladih, između 16 i 20 godina, koje su napravile senzacionalan uspjeh. Dakle, naše će juniorke nastupati na seniorskom natjecanju. To je zaista vrijedno i važno.
Miris klora mi je najdraži
Kako je krenuo vaš sportski put, je li vaterpolo bila ljubav na prvi pogled?
– Ne, nije. Puno toga sam trenirala kao dijete. Najviše sam se zadržala u sinkroniziranom plivanju. Tamo sam isto bila u reprezentaciji, no poslije sam prešla na vaterpolo i to je moja druga ljubav, ali najveća. Oduvijek sam u sportu i odmalena me tata vodio sa sobom na sportske terene. Tako da sam ja već kao mala osjetila taj miris prljavih strunjača, znojnih ruku, rukavica i tog sportskog rada te se odmah zaljubila. Ali miris klora mi je najdraži i tu sam već punih 30 godina, jer sam prije sinkroniziranog trenirala i skokove u vodu, a bilo je i nešto plivanja.
Kakav je bio vaterpolo kad ste vi trenirali?
– Treninzi su bili u vrlo kasnim terminima, od 22-23 sata. Bile smo s muškima u klubu, dobile bismo jednu ili dvije pruge i radile. Trenerima je bilo lijepo raditi s nama, ali to nije moglo biti profesionalno, jer se s treninzima kretalo sa 17, 20 pa i 23 godine. Mislim, tu ne može biti riječi ni o čemu malo utemeljenijem, konkretnijem. To je bila neka, mogu reći, malo jača rekreacija.
U kojem ste trenutku osjetili da želite ostati u vaterpolu i napraviti nešto više?
– To je bilo još za vrijeme igračke karijere, jer sam prepoznala da se ne može tako kasno, u tim godinama, napraviti vrhunski rezultat. Svi težimo tim olimpijskim igrama, a kako ćemo to ostvariti ako počinjemo trenirati sa 17 godina?! Pa se počelo dovoditi mlađe djevojke, 15-godišnjakinje, pa još mlađe i mlađe. Polako smo složili ekipu. Ja sam oko 2010. postala trenerica u klubu i nije bilo drugog načina nego krenuti raditi sa što mlađim djevojkama. Tako da sada radimo i s djevojčicama od osam godina i to je jedini put.
Kakav je bio put do plasmana na Svjetsko prvenstvo u Singapuru?
– Mi smo se zapravo kvalificirali već na prošlom Europskom prvenstvu u Eindhovenu, završivši na osmom mjestu. To nam je davalo šansu da uspijemo ići i na Svjetsko. Naime, nije bila baš lopta u našim rukama, nego je odlučivala utakmica između Kine i Japana, koji su trebali biti posljednje plasirane ekipe da bismo mi ušle. To se na kraju i dogodilo, ali do tog trenutka nikad ne znate što se može promijeniti. To je sport. Naravno da bi nam možda bilo draže da smo na tom Europskom prvenstvu u Eindhovenu završili na sedmom mjestu, jer bismo onda imali nešto lakši ždrijeb. Naime, sad smo za protivnice dobili Mađarsku i Grčku, koje zaista igraju vrhunski svjetski vaterpolo. Tu je i Japan, protiv kojeg smo izgubili zadnji put kad smo se susreli s njima. Tražimo prolaz dalje iz skupine upravo preko Japana, s njima otvaramo prvu utakmicu.
Vi ste jedna od rijetkih hrvatskih seniorskih izbornica.
– Da, stvarno jesam. Ta je funkcija obično rezervirana za muškarce, ali odgovorno tvrdim da žene tako lijepo sve odrađuju. Toliko su detaljne, ništa im ne promakne. Bilo bi dobro da ima više izbornica u starijim kategorijama u sportu. Možda bi čak bilo i boljih rezultata.
Potičete i visoko obrazovanje svojih igračica, puno je djevojaka u reprezentaciji na zahtjevnim studijima.
– Pa da, dugo nam je u reprezentaciji igrala Kiara Brnetić. Ona je već tri godine liječnica. Nije više mogla ovu sezonu pa se oprostila i od klupskog dijela vaterpola i od reprezentacije. Ali dok je studirala medicinu, normalno je trenirala, svaki dan je dolazila na treninge. Dakle, tko hoće, može. Je li ona to uspjela jer je žena ili samo zato što je jako sposobna, ne znam, ali je pokazala da se može. Samo se morate jako dobro organizirati.
Lovkinja sam i bavim se jahanjem
Imate vrlo neobičan hobi.
– Da. Lovkinja sam i još se bavim jahanjem, tako da mi uz sport ostane jako malo vremena. No, uspijem odjahati tijekom tjedna i otići u lov kad je sezona. Tu me najviše privukla priroda, briga za životinje i okoliš. Kad ste s konjima, to je posebno, oni vibriraju na nekoj drugoj razini. Odmarate se i punite baterije. Osjetila vam rade na najjače. Ma, priroda čudo radi za stres. Eto, možete me naći u štali, u šumi ili na bazenu. Tenisice, jahače čizme ili cipele za šumu, nema štikli kod mene.
Ja stvarno pomislio da je u stali i radi, a ono samo par minuta da si osedla konja :)