Nema stranca do Bosanca – izlizani je stereotip povezan sa znamenitim Dinamovim nogometašima s područja Bosne i Hercegovine (Dautbegović, Pirić, Mustedanagić, Hadžić, Stanić, Mujčin...), ali je itekako primjenjiv na trenere koji su u poslijeratnoj povijesti vodili plave. Uz dodatak: uspjehe su plavima donosili i Hercegovci, rođenjem i podrijetlom.
Povod je ovoj priči naravno maksimirska inauguracija 50-godišnjeg Jablaničanina Marija Kovačevića, pa je tako broj Dinamovih trenera iz BiH u razdoblju 1945. – 2025. sada zaokružen na deset, a mala je Jablanica, općina u sjevernoj Hercegovini, Dinamu nakon Vahida Halilhodžića podarila već drugoga šefa struke.
Blažević najtrofejniji
I kažimo odmah: Kovačević kao trener iz BiH već ima predispoziciju za uspjeh u Dinamu. Naime, samo dvojica trenera iz BiH nisu osvojila trofej s Dinamom: Sarajlija Franjo Glaser, trener plavih od srpnja 1948. do siječnja 1949., te Ljubušak Domagoj Kapetanović, s mandatom od studenoga 1973. do kraja ožujka 1974. godine.
Preostala osmorica trenera iz BiH donijela su Dinamu čak 17 trofeja, od toga najviše, čak šest, osvojio je počasni građanin Travnika Miroslav Blažević, trener koji je plave vodio u čak četiri navrata. Prvi do njega je Ljubušak Kruno Jurčić s pet trofeja, od toga tri naslova prvaka.
Vahid Halilhodžić (72) trener je koji je u Dinamo došao 2010. uz puno pompe, a još veći odjek imao je njegov naprasni odlazak u proljeće 2011. godine. No, Halilhodžića ovoga puta ne pitamo o već toliko puta ispričanoj temi, nego o njegovu sugrađaninu u Dinamu – Mariju Kovačeviću.
– Ne poznajem gospodina. Rekli su mi da je iz Jablanice. Zašto je došao na to mjesto? Vjerojatno je svojim rezultatima i radom zaintrigirao ljude koji odlučuju u Dinamu. Čujem sada komentare; je li on dovoljno iskusan, je li spreman za Dinamo, klub koji je ‘Formula 1’, u kojem uza znanje moraš imati i iskustvo, majstorstvo u snalaženju na terenu i izvan terena, jak kredibilitet prema igračima, medijima, navijačima... Ali, ako su ga izabrali, to znači da Kovačević tu poziciju zaslužuje. Meni su rekli da je radio sjajan posao u Slavenu Belupu. A hoće li biti uspješan, budućnost će pokazati. Hrabrost je dati jedan takav klub mladom čovjeku koji tek počinje svoj put afirmacije – kazao je Halilhodžić, pa nastavio:
– Jablanica je dala dosta vrhunskih sportaša koji su proslavili svoj grad. Prvi koji je probio granicu da se čuje za Jablanicu bio je moj pokojni brat Salem, koji je igrao u Veležu godinama. Poslije smo došli ja i Salihamidžić, pa košarkaš Teletović... Želim da to uspije i Kovačević. Momak – kažu – ima talenta, a sada je u pravom klubu u kojemu može puno pokazati. Jer, Dinamo ti ne prašta, tu moraš samo pobjeđivati. Kada pobjeđuješ, onda si dobar. I ne samo pobjeđivati, nego moraš imati i kvalitetu igre, jer publika koja dolazi u Maksimir zna što je fin nogomet. Ja sam pobijedio u puno utakmica s Dinamom, ali možda ne s dovoljno visokom razlikom. E, za to trebaš imati igrače, a ja baš nisam imao centarfora koji zna pogotkom okruniti igru. Bila je to fina igra, s puno pasova i dubine, međutim završnica nam nije bila dobra. A vrsni golgeter se rađa i nije ga baš lako pronaći. Kada imaš pravog golgetera i dobrog golmana, tvoja momčad ide daleko.
Kako to da Bosanci tako prolaze u Dinamu?
– Imate vi Bosanaca i u hrvatskoj reprezentaciji, pa i izbornik Hrvatske je Bosanac. Mediji to baš ne potenciraju; ne samo da igrači i treneri iz Hrvatske zaslužuju takav procvat, nego i iz Bosne i Hercegovine. Puno je vrhunskih igrača i trenera iz BiH koji su svojim znanjem i kvalitetom pokazali da su dostojni biti u Dinamu, u klubu koji je najveći ne samo na prostorima bivše Jugoslavije, nego i malo šire. Dinamo je marka koja je već godinama u žiži europskog nogometa.
Poseban poziv
Znači li to da se u BiH rađaju najveći trenerski znalci s ovog područja? BiH je dala i pokojnog velikana Ivicu Osima, pa klupskog prvaka Europe Ljupka Petrovića.
– Treneri se ne rađaju, oni se stvaraju. Igrač se rađa, a trener se postaje. Ja znam puno velikih, fenomenalnih igrača koji nisu mogli biti treneri. To je poseban poziv, za koji možeš koristiti svoje trenersko iskustvo, međutim, kao trener si sasvim druga osoba. Za to moraš imati ambiciju, kompetenciju, strast da to radiš. To je iznimno težak poziv i traži kompletnu intelektualno-sportsku ličnost, osobito da bi vodio tako veliki klub kao što je Dinamo.
Želite li da vas Kovačević nadmaši u Dinamu, u kojemu ste osvojili naslov prvaka?
– Pa nisam ja ljubomorna osoba. A jedino što mi je i dan- danas kost u grlu poraz je od PAOK-a na temperaturi -16. Baš šteta, budući da smo nakon četiri desetljeća mogli prezimiti u Europi. Uh, i danas se sjetim koliko je te večeri bilo hladno, kako je Maksimir bio pun, a više od polovine navijača bilo je došlo iz Bosne i Hercegovine. Zbog njih mi je bilo najviše žao što nismo uspjeli – zaključio je Vahid Halilhodžić.
Zanimljivost je vezana za prvog Dinamova trenera iz BiH, Lukavčanina Mirka Kokotovića. Taj je prvi kapetan hrvatske reprezentacije u sezoni 1947./1948. bio Dinamov igrač i trener, pa je u prosincu 1947. godine klupu plavih prepustio Austrijancu Mütschu, koji je odveo Dinamo do titule. No, njezine temelje postavio je Kokotović.
Posljednji pak trener plavih rođen u BiH, Sergej Jakirović, Dinamu je donio dvostruku krunu. Ta teška hipoteka sada je na Kovačevićevim leđima.
Ako su svi navedeni treneri Bosanci jer su se rodili u Bosni, pitam se , jesu li svi hrvatski građani/građanke koji su rođeni u RH Hrvati i Hrvatice?