Još je jednom inovativnom metodom naš znanstvenik s australskom adresom prof. dr. sc. Hrvoje Tkalčić došao do spoznaja koje bi se mogle primjenjivati ne samo na Zemlju već i na druge planete našeg sustava. Sa svojim doktorandom Abhayem Pandeyjem naš je geofizičar koji predaje na Australskom Nacionalnom Sveučilištu u Canberri otkrio tanašne signale postojanja PKP valova izazvanih olujama u Atlantiku koji se kreću kroz Zemljinu jezgru do površine proizvodeći tako male količine energije koje je potrebno prepoznati u moru drugih energetskih signala. Rad o tome izašao je u Seismological Research Letters.
- Ako uspijemo postaviti seizmometarsku mrežu na površinu nekog malog planeta na kojem nema potresa, metoda bi mogla biti korisna za sondiranje njegove unutrašnjosti korištenjem signala nastalih interakcijom atmosfere ili potencijalno skrivenih unutarnjih oceana s čvrstim tlom, koji nalikuju onima iz naše studije, kazao je u priopćenju o ovom radu prof. Tkalčić objašnjavajući zašto je ono bitno. Ovdje je i situacija malo seizmologije na koju smo navikli, umjesto da valovi dolaze od potresa, oni su izazivani snažnim olujama i osciliranjem oceanske mase na Zemljinoj površini te se ta energija doista može prenijeti do jezgre planeta. Ti valovi nastaju zbog oscilacija u tlaku zbog oluja, to se onda prenosi na oceansku vodenu masu, i na koncu, na čvrstu zemlju. Puno manjih su frekvencija nego valovi koji nastaju kod potresa. Ali, imaju iste putanje kroz Zemlju.
- Seizmički valovi koji nastaju kod potresa već davno nam služe za razumijevanje unutrašnjosti Zemlje (te Mjeseca i Marsa). PKP valovi su seizmički valovi koji se nakon potresa šire kroz jezgru Zemlje do druge strane svijeta, gdje ih bilježe seizmografi. Npr. koristila ih je Inge Lehmann za otkriće unutarnje jezgre Zemlje 1936. godine kad je proučavala zabilježene PKP valove potresa iz Novog Zelanda u Danskoj. Ovdje se radi o sličnim putanjama mikroseizmičkih valova kroz duboku unutrašnjost Zemlje, samo su (umjesto potresa) njihov izvor oluje u sjevernom Atlantiku, a zabilježili su ih naše mreže seizmografa, postavljene u oblike spiralnih krakova u zabačenim dijelovima Australije, objasnio nam je naš znanstvenik. Koautor studije i doktorand na ANU, Abhay Pandey, objašnjava kako je metoda detekcije i proučavanja ovih energetskih signala, koja je pažljivo osmišljena i postavljena u udaljenoj Australiji, ključna za detekciju valova jezgre i mogla bi se pokazati korisnom u proučavanju drugih planeta. - Ova metoda, posebno u kontekstu istraživanja drugih planeta i ledenih mjeseca, može se koristiti za identifikaciju planeta s jezgrom, uključujući one koji nemaju tektonske ploče ili vulkane te stoga nemaju potrese, pružajući vrijedne podatke za buduća istraživanja, kaže on. Našeg smo znanstvenika pitali na koji način ovim slabašnim valovima bolje razumijemo unutrašnjost Zemlje, a onda eventualno i drugih planeta.
- Mikroseizmički valovi koji nastaju interakcijom atmosfere, oceana, leda, i čvrste zemlje šire se površinom Zemlje kao tzv. površinski valovi i oni nam mogu dati prilično dobre slike podzemlja, tj. prvih desetak ili malo više kilometara ispod površine Zemlje (i već ih koristimo za tu svrhu oko dva desetljeća). No nemamo baš puno opažanja mikroseizmičkih valova koji se šire kroz unutrašnjost Zemlje, pa zato i ne možemo pomoću njih dobiti tomografske slike duboke unutrašnjosti. Ovo su prva opažanja mikroseizmičkih valova koji su se kroz centar planeta probili sa sjeverne hemisfere do Australije i to otvara mogućnost da se pomoću njih nauči nešto i o Zemljinoj dubokoj unutrašnjosti, pogotovo duž putanja na kojima nemamo potrese i seizmografe. To također otvara mogućnost da nam jednoga dana budu mogli poslužiti za sondiranje osnovnih građa udaljenih planeta, npr. sadrže li oni jezgru ili ne, kaže prof. Tkalčić. Rezultati istraživanja pokazuju kako ovi olujni oceanski valovi u sjevernom Atlantiku prenose energiju kroz Zemljinu jezgru, pružajući korisne podatke koji pomažu znanstvenicima da bolje prouče Zemljinu unutrašnjost. Zabilježeni takozvani "mikroseizmički šum" fenomen je u kojem se seizmički valovi generiraju interakcijom između oceana i Zemljine čvrste površine. No, na koji će nas način ovo novo istraživanje dovesti do novih saznanja o Sunčevom sustavu, zanimalo nas je još.
- To još ne znamo sa stopostotnom sigurnošću, no opažanje mikroseizmičkih valova koji su s jedne strane planeta kroz jezgru proputovali i doputovali do dijametralno suprotne strane planeta budi nadu u to kako ćemo u budućnosti moći slična opažanja raditi na drugim planetima i njihovim satelitima u “predvorju” Sunčeva sustava, gdje su mnogi od njih zamrznuti svjetovi bez tektonskih i vulkanskih potresa. Sada živimo u eri eksploracije Sunčeva sustava, i sva opažanja i metode koje razvijamo na našem prirodnom laboratoriju, Zemlji, u igri su za buduća istraživanja. Interakcija atmosfera, leda, te mogućih podzemnih oceana s čvrstim tlom na tim svjetovima, fenomeni su koji bi nam kroz stvaranje i propagaciju mikroseizmičkih valova omogućili da barem približno sondiramo njihovu unutrašnju građu, objasnio nam je prof. Hrvoje Tkalčić. Na prijenos mikroseizmičkih valova utječu mnogi čimbenici: aktivnost ili intenzitet ciklona u različitim dijelovima godine, dubina oceana, oblik oceanskog dna, udaljenost do područja izvora, frekvencijski pojas koji se koristi za promatranje i vrste senzora. Zato su postavljeni na seizmički 'tišem' području Australije. Ako se PKP uhvati, oni mogu biti vrijedan izvor saznanja o unutrašnjosti Zemlje ili bilo kojeg drugog planeta.
