– Moja se obitelj doselila u Korenicu prije 30 godina. Nismo starosjedioci na ovom području, kao ni većina obitelji koje su tu došle iz svih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Ipak, Korenica nam je svima postala dom, skladno živimo i uživamo u ljepotama prirode. Školujem se za kuhara, tu planiram i ostati te raditi u struci. Nadam se da ću pronaći mjesto u nekom hotelu ili restoranu na ovom području, napredovati u svojoj struci, i možda postati poznati chef – promišlja tako Branimir Kokot, učenik drugog razreda koreničke Srednje škole Plitvička jezera.
Branimir je u timu Ličko-senjske županije u projektu Moja.hr. U ekipi su učenici iz školske informatičke grupe, inače zaduženi za objave na društvenim mrežama o aktivnostima škole i njezinih đaka. Snimanja jednominutnog filma, uz kuhara Branimira, prihvatili su se i hotelijersko-turistički tehničari Ivana Gašljević, Denis Šimić, Nika Stipić, Ingrid Matovina, Erik Brozović, Leo Stojanović te konobar Luka Petrović, uz “strog” nadzor voditelja, profesora Ivana Kokota.
Naš identitet je jednostavnost
U jednoj minuti filma pokazat će svoj kraj, u kojem svi odreda namjeravaju i ostati i raditi u turizmu. Ivana kaže da joj za takvu odluku i ne treba neki poseban razlog jer jednostavno osjeća da ovamo pripada:
U projektu Moja.hr žele prikazati ljepote Like i jednostavnost života u maloj sredini, u kojoj, kako kažu, mogu punim plućima udisati život, graditi svoj identitet i budućnost
– Prednost sredine u kojoj živim je to što tu vrijeme teče sporije, ljudi nisu u žurbi kao u velikim gradovima, život je mirniji, a priroda je doslovno iza svakog ugla i ovdje ona diše punim plućima. Ljeti se čuje više jezika nego inače jer turisti iz cijelog svijeta dolaze vidjeti ono što mi imamo svaki dan. Zbog njih se otvaraju apartmani i sobe, razvijaju sadržaji i mnogi naši ljudi tako ostvaruju dodatne prihode. Turizam kod nas nije samo industrija već i prilika za svakog pojedinca da stvori nešto svoje. I ne bih kod nas mijenjala ništa bitno, eventualno da su nam neke usluge i sadržaji dostupniji, da ne moramo sve rješavati u velikim gradovima. Opet, ako bismo to promijenili, možda bismo izgubili ono što nas čini posebnima. Naš identitet je upravo u toj jednostavnosti, povezanosti s prirodom i ljudima – kaže Ivana, koja je upravo završila školu i sad namjerava u Rijeku na studij računalstva.
– Ako se ne uspijem upisati, ne predajem se. Plan mi je tada raditi jednu sezonu na Plitvičkim jezerima kao informator. Volim planirati, ali sam i fleksibilna: kamo me prilike odvedu, tamo ću znati pronaći sebe – dodaje. Školu je upravo završio i Denis, koji kaže kako u turizmu vidi priliku za razvoj svoje karijere, baš kao i Luka: – Nemam planove za selidbu. Budućnost vidim u nekoj uspješnoj turističkoj firmi koju ću, nadam se, pokrenuti na području Plitvičkih jezera – kaže Luka. Nakon škole na turistički menadžment u Opatiju htjela bi učenica drugog razreda, Nika. Sljedeći njezin korak bio bi posao u struci.
– U prednosti sam jer živim u turističkome mjestu, gdje se nadam i zaposliti – objašnjava. Na poslu u Nacionalnom parku vidi se Ingrid, Nikina vršnjakinja. Sredina u kojoj živi blisko je vezana uz NP Plitvička jezera, kamo korenički đaci odlaze na praksu, a poslije se ondje mnogi i zapošljavaju. – Kod nas je puno radnih mjesta i mnogo mogućnosti u djelatnosti koja je najraširenija u Hrvatskoj – govori Ingrid.
Bez gužve i nezadovoljstva
Ipak, Ingrid i Nika smatraju da potencijal nije dovoljno iskorišten, a Leo dodaje da bi radnih mjesta trebalo biti i više kako bi se ljudi doseljavali u Liku, zasnivali obitelji i tu ostajali živjeti, kao što ovaj učenik prvog razreda i sam planira: – Kad bih mogao nešto promijeniti, povećao bih plaće radnicima, da imaju kvalitetniji i sigurniji život – htio bi Leo. Kao i on, u prvi razred ide i Erik, kojemu je rano govoriti u kojem će smjeru njegovo školovanje nakon srednje, no zna da želi ostati kod kuće, a volio bi i otvoriti vlastiti restoran. – Mir i tišina koje mi ovdje imamo danas se rijetko gdje mogu pronaći – kaže, na što Denis dodaje još neke prednosti: – U malim sredinama ljudi su uvijek međusobno povezaniji. Istodobno, nema nas toliko puno da se stvori gužva ili nezadovoljstvo.
Lijepe snove i planove imaju ova djeca, no kada u Nacionalnom parku budu radili deset i više godina kao sezonci, shvatiti će da tu ,nema kruha' i onda će preko ,meje" u Austriju, Njemačku, Švicarsku...a njih će zamijeniti Filipinci, Ukrajinci...odlična demografska politika (miješanje rasa i kultura 😠😫)