Početak 70-ih godina prošlog stoljeća obilježio je jedan od najvećih političkih skandala u američkoj povijesti - Afera Watergate. Bio je to mračan period koji su obilježile brojne afere - od špijuniranja, prisluškivanja, snimanja telefonskih razgovora i krivotvorenja korespondencije, preko zlouporabe moći i ovlasti, poreznih prijevara i mutnih poslova oko financiranja izbornih kampanja, pa do iznuda i urota, pa čak i provala.
Ključna provala, koju se ubrzo povezalo sa samim političkim vrhom, dogodila se 17. lipnja 1972. Tog su dana, u 2 i 30 sati ujutro, petorica muškaraca provalila u urede središnjice Demokratske stranke, u hotelsko-poslovnom kompleksu Watergate u Washingtonu. No, plan im se izjalovio te su uhvaćeni na nedjelu, a kod njih je tada pronađena oprema za prisluškivanje te radiouređaj za slušanje policijskih frekvencija. Ispostavilo se da je jedan od petorice provalnika bivši agent CIA-e, J. McCord, koji je u to vrijeme bio koordinator za sigurnost Nixonove izborne kampanje, što ga je direktno povezivalo s Bijelom kućom, pa je situacija postala vrlo nezgodna za tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona. Sumnje da je provalu u prostorije konkurentske Demokratske stranke, s ciljem krađe dokumenata, naredila upravo Nixonova administracija bile su sve glasnije, no američki je predsjednik skandal oko prisluškivanja i provale u kompleksu Watergate pokušavao zataškati.
Taj pokušaj ipak nije bio dugoročno efikasan - u ljeto 1973. godine, otkriveno je da je Nixon potajno snimao svoje sastanke u Bijeloj kući, nakon čega je u javnost dospjela i kompromitirajuća snimka na kojoj se jasno čuje kako Nixon osobno naređuje da se FBI kloni istrage vezane za sumnjivu provalu u kompleksu Watergate. No, istragu Nixon ipak nije uspio omesti, niti zaustaviti, te ju je trag ubrzo doveo na vrata njegova predsjedničkog ureda.
Nakon dvije godine upornog poricanja da je umiješan u zataškavanje afere Watergate, američki je predsjednik bio stjeran u kut - Vrhovni sud je 24. srpnja 1974. godine naredio Nixonu da preda još neke vrpce sa snimkama tajnih razgovora s njegovih savjetnicima. Nekoliko dana kasnije, 5. kolovoza, Nixon je konačno priznao da je sudjelovao u prikrivanju afere Watergate, no već sljedećeg dana priopćio je da ne namjerava podnijeti ostavku. Zabrinuti zbog negativnih posljedica, koje bi takva njegova odluka mogla imati po čitavu republikansku stranku, vođe te stranke odlučile su Nixonu uskratiti podršku te su ga pozvali da sam podnese ostavku, ako ne želi biti smijenjen. Bio je to prijelomni trenutak u kom je 37. američki predsjednik, republikanac Richard Nixon, ostao čak i bez potpore članova svoje vlastite stranke te je u noći, s četvrtka na petak, 9. kolovoza 1974. bio primoran konačno odstupiti s dužnosti.
U 21 sat, po američkom, odnosno 2 sata ujutro po srednjoeuropskom vremenu, Nixon se, putem radija i televizije, emotivnim, ali suzdržanim govorom, obratio američkoj naciji, a njegovu javnu ostavku prenosile su i TV kuće iz 13 zapadnoeuropskih zemalja. U govoru, koji je trajao 17 minuta, Nixon je priznao da je činio pogreške te je najavio da njegova ostavka stupa na snagu točno u podne, kada dužnost predsjednika SAD-a preuzima Gerald Ford. Tog dana, točno u podne, Richard Nixon postao je prvi predsjednik koji je, u posljednjih 185 godina američke povijesti, podnio ostavku.
Da apsurd bude veći bio je to predsjednik SAD-a koji je tek prije nešto više od 2 godine, po drugi put bio izabran na tu dužnost i to jednom od najuvjerljivijih većina u povijesti američkih predsjedničkih izbora - osvojio je čak 49 od 50 država, porazivši 'lavovskom većinom' demokratskog kandidata, Georgea McGoverna. Nakon tog ponovnog izbora, Nixon se zakleo da će ostvariti najveće jedinstvo američke nacije i političkog sustava, no doveo je do najvećih podjela koje je Amerika ikada doživjela. Nakon izbijanja afere, nacija je bila jedinstvena još samo u želji da Nixon odstupi s dužnosti predsjednika i napusti Bijelu kuću.
'Tresla se brda, rodio se miš'
Novoimenovani predsjednik SAD-a, Gerald Ford, Nixonu je odmah dao bezuvjetno pomilovanje za sve što je tijekom svojih mandata učinio. Istraga je u konačnici pokazala da je Nixon, 1969. godine, navodno, kako bi zbog državne sigurnosti spriječio curenje informacija, bez sudskog naloga odobrio prisluškivanje telefona vladinih dužnosnika i novinara. Dvije godine kasnije, 1971., odobrio je i operaciju u sklopu koje je 'dao svoj blagoslov' i za provale te otvaranje pošte, a onda je osobno odobrio plan da se zataška umiješanost Bijele kuće u te skandalozne aktivnosti, o čemu je posvjedočio Nixonov savjetnik, John Dean. U periodu između veljače 1971. i srpnja 1973. godine, tajno je snimljeno čak 3000 sati telefonskih razgovora. Dio tih snimki pušten je u javnost, no, zbog nacionalne sigurnosti, oko 700 sati snimljenih razgovora još uvijek nosi oznaku tajnosti.
Budući da je Richard Nixon dobio bezuvjetno pomilovanje, cijenu najvećeg političkog skandala u američkoj povijesti u konačnici su platili njegovi suradnici - optuženo je čak 69 članova njegove administracije, od čega je njih 48 sud proglasio krivima. Među njima su bili i tadašnji ministar pravosuđa, John N. Mitchell, koji je osuđen na zatvorsku kaznu od 19 mjeseci, te tadašnji šef ureda Bijele kuće, H. R. Haldeman, koji je dobio mjesec dana manje.
