Kada država ima neke svoje praznike, kada ih uspostavlja i slavi, očekuje se da su to dani koji okupljaju društvo, koji ga ne dijele; dani koje obilježavamo bez dubljih podjela, barem većina nas. Jer tome služe praznici, da se praznuju u miru i da oslikavaju većinu volje jednog društva. Tako je, recimo, s Danom pobjede. Ali nije i neće biti s Danom antifašističke borbe.
Jer Dan antifašističke borbe godinama izaziva mučne rasprave i prosvjede, kontraobilježavanja komunističkih zločina i oko njega nikad neće biti nekog suglasja u društvu. I ja sam još prije četiri godine na ovom mjestu pisao da ne treba ukidati Dan antifašističke borbe bez obzira na sva sporenja oko odlaska komunista u šumu Brezovicu 22. lipnja 1941., i to u vrijeme kad su se pojavljivale inicijative da se on posve ukine ili da se bar od državnog praznika svede samo na spomendan. Vrijeme pokazuje da je promjena ipak nužna.

Pa počasni član svih antifašističkih udruga Stipe-vicmaher-Mesić izjavio je 90-tih godina da je Hrvatska pobjedila dva puta u drugom svjetskom ratu. Kakvi članovi takva i proslava