Iranska nuklearna postrojenja zaštićena su i samom dubinom. Kad su se gradila, Iranci su vodili računa o mogućnostima koje imaju i Izrael i Sjedinjene Države, i znali su da ona moraju biti jako, jako duboko ukopana da bi bio zaštićeno, rekao je za Večernji TV analitičar Tonči Tadić. Kod postrojenja Fordow situacija je najzanimljivija jer se radi o čitavoj planini, pa eksplozija izaziva mali potres.
– Kod svakog nuklearnog postrojenja se rad prekida u slučaju potresa. Dakle, kad je pukla prva bomba, centrifuge su zaustavljene, ako već nisu bile zaustavljene tjedan dana prije. Mi zapravo ne znamo koliko je zapravo obogaćenog urana bilo u tim postrojenjima, čekajući da ga Donald Trump uništi ili je netko imao dovoljno pameti, pa je prije toga, očekujući napad, izvukao i sklonio na tko zna koju lokaciju. To je prvo pitanje na koje odgovor nitko ne zna, pa ni Mossad. Jesu li to sve centrifuge koje Iran ima ili postoje još negdje? I treće pitanje na koje nitko nema odgovor jest koliko je zapravo toga uništeno? Može li se to popraviti, ako može, kroz koje vrijeme? Iz svega toga možemo zaključiti da napadi nisu zaustavili iranski nuklearni program, nego su ga usporili, samo ne znamo na koliko dugo. Dokle god postoji politička volja i dokle god ima novaca, iranski nuklearni program će se nastaviti. U biti, ovo je možda samo pauza, ali teško da će on radi ovoga stati u potpunosti – smatra T. Tadić. Iran, dodao je, nije nekakva zemlja "Trećeg svijeta", ona je svoj nuklearni program pokrenila još u doba šaha Reze Pahlavija i ima "nešto utakmica u nogama", što se tiče rada s nuklearnim postrojenjima. – I to je ono što zabrinjava. Ako se zainate, nakon ovoga mogu doista ići prema razvoju vlastite nuklearne bombe. Mislim da je ovo samo ubrzalo cijelu priču – rekao je T. Tadić. Iran ima desetak nuklearnih postrojenja, a ova napadnuta imaju centrifuge. Ostala, dodaje, nisu taknuta i zapravo nitko ne zna u kojoj mjeri se može nastaviti rad. Najbolje je, smatra, da na terenu bude doista međunarodna inspekcija IAEA i da prati što se događa.
– Taj model smo imali na snazi i 2015., kad je bio ispregovaran od strane Sjedinjenih Država, Rusije, Kine, Francuske, Britanije i Njemačke u doba Baracka Obame. Iran je pristao na to. Pristao je razrijediti svoj obogaćeni uran i na obogaćivanje samo do razine dovoljne za nuklearke. Pristao je i na neprekidnu međunarodnu kontrolu od strane IAEA. I onda je taj sporazum svojom ludošću razvalio Donald Trump 2016., pa sad imamo to što imamo, situaciju u kojoj Iran više ne vjeruje Sjedinjenim Državama. Ne znam kako će ti pregovori ići dalje, ali definitivno se u njima se ne može pojavljivati Amerika kao medijator između Izraela i Irana. Tu medijator, posrednik, mora biti Europska unija, a ne netko treći. Ne bih htio da tu ulogu preuzme Rusija ili Kina. Na kraju krajeva, Europska unija je u petak ponudila rješenje u Ženevi, a to je da se Iran vrati na tvorničke postavke iz 2015. i nastavi sa radom, ali tako da ne obogaćuje uran iznad razine koja je dovoljna za nuklearke. Međutim, Iran je to odbio – podsjetio je Tadić. Počelo se spekulirati da umjesto da je izradi, Iran nabavi odnekud nuklearnu bombu. Iran je mogao proći puno jeftinije i kupovati gorivo za nuklearke, kao Hrvatska i Slovenija za Krško, no iz nekog razloga odlučio se na vlastite centrifuge. Ako Iran i nabavi bombu, nabavit će, kazao je Tadić, i ostali. Ovako ili onako.
– Počelo spekulirati da bi im netko drugi mogao dati bombu. Hoće li to biti Sjeverna Koreja ili netko treći ne znamo, ali to sve skupa su vrlo tanke spekulacije. Mislim da to više služi zatezanju odnosa u ovom trenutku, nego dolasku do stabilnog dugoročnog rješenja. Ljudi zaboravljaju da ako ako i Iran nabavi bombu, time nije riješio ništa – rekao je i dodao da kad neka zemlja nabavi bombu, nakon toga je nabavljaju i susjedi. – Kod nuklearnog oružja vrijede dva ključna pravila. Prvo je da zemlja koja napravi bombu više nije predmet pritiska i sigurna je, a druga je da kad neka zemlja napravi bombu, onda je nabavljaju svi naokolo nje – kazao je i podsjetio na još jedan detalj.
Nuklearni program s ciljem izrade bombe je počeo u doba šaha Reze Pahlavija, pa kad bi se aktualni režim u Iranu i zamijenio nekim drugim, neka nova ultranacionalistička vlast, nevezano za ajatolahe, također bi mogla ići na razvoj bombe. Ni samom Putinu, smatra, ne odgovara da Iran nabavi bombu. Više mu odgovara da Iran bude saveznik u statusu vazala koji nema vlastiti nuklearni arsenal jer bi inače mogao početi misliti svojom glavom.
– Svaki rat završava za pregovaračkim stolom – zaključio je Tadić i dodao: – Sjedinjene Države su u ratu s Iranom. Sjedinjene Države ne mogu iz tog položaja izaći na drugi način nego ili punim porazom Irana i promjenom režima, što je po meni malo vjerojatno, ili za pregovaračkim stolom za kojim će se uspostaviti nekakva nova regionalna stabilnost koja će po svoj prilici značiti nuklearno razoružanje, što bi bilo najbolje i za nas. Kao članica Europske unije, potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i članica IAEA, trebamo se uvijek zalagati za manje nuklearnog oružja jer oni jer to smanjuje rizik od nuklearnog sukoba. Posebno na jednom takvom zapaljivom području kao što je Bliski istok. Volio bih da se ide tim putem i da na kraju svega za pregovarački stol dođu s jedne strane Iran, a s druge strane Sjedinjene Države i Izrael, a da medijator i posrednik za takav razgovor bude upravo Europska unija kojoj je najviše stalo da ima mir u svom susjedstvu – rekao je Tadić koji u narednim danima očekuje zatezanje stanja oko Hormuškog tjesnaca i plovidbe kroz Perzijski zaljev.
– Već skoro deset dana imamo zamjetan porast ometanje GPS signala uz iransku obalu, što stvara prilične probleme prolasku tankera kroz Perzijski zaljev i kroz Hormuški tjesnac. Dakle, za komliciranje života uvoznicima nafte iz Bliskog istoka nisu potrebne protubrodske rakete, dovoljno je ometanje GPS-a da onemogući noćnu plovidbu tankera i da se sve svede samo na dnevne operacije prolaska tankera, odnosno ukrcaja nafte. Već to podiže cijenu nafte koja će, ne zaustavi li se ovo unutar daljnjih par dana, nastaviti rasti od otprilike par posto dnevno, što nije malo, a da se zapravo ništa bitno nije postiglo. Dakle, i Iran je opet u situaciji da može nastaviti razvijati svoj nuklearni potencijal, Izrael i dalje misli da ima pravo lupati po Iranu koliko hoće, Sjedinjene Države ne izlaze s nikakvom suvislom strategijom kako cijelu stvar zaustaviti, osim eventualno promjene režima, što je na jako dugom štapu... Ako se sve to razvuće u iduća dva ili tri mjeseca, mogli bismo imati priličnu energetsku nestabilnost, sličnu onoj koju smo imali u doba početka ruske invazije na Ukrajinu. A to nam zbilja ne treba – naglasio je Tadić.
Stvarno loš članak. Ne posjeduje nikakve informacije a ni ne prihvaća nikakve informacije a piše članak. Očito su ti članci dobro honorirani.