Jadranka Klekar jedna je od brojnih Trešnjevčanki koja je dala fotografski prilog za fundus Muzeja susjedstva Trešnjevka. U mnoštvu materijala koji se ondje čuva najveću pažnju umjetnice Božene Končić Badurine, koja niz godina surađuje s MST-om, privukle su upravo Jadrankine fotografije koje govore o njezinu djetinjstvu i odrastanju na Trešnjevki, o podstanarstvu na Novoj cesti i pogotovo one o radu u Hotelu Laguna u Kranjčevićevoj.
Inspirirana tim fotografijama, Božena Končić Badurina nacrtala je niz crteža koji oslikavaju Jadrankin, ali i život mnogih radnica na Trešnjevki i prije dvije godine izložila ih u Novoj bazi, a ti su crteži sada ukoričeni i u poemu "Jadrankin prvi život", za koji je stihove napisala Olja Savičević Ivančević. Dizajneri knjige Zoran Đukić i Hrvoje Živčić dodali su crtežima bjelinu i sivu pozadinu tako da bolje funkcioniraju u kombinaciji s Oljinom poemom i s tekstovima u oblačićima, a koji se mogu čitati zasebno kao dvije odvojene narativne linije, ali i usporedo jer se mjestimice dodiruju, katkad isprepliću ili nadopunjuju.
– Knjiga "Jadrankin prvi život" druga je po redu u Biblioteci MST čija je koncepcija spajanje književnog teksta i vizualne umjetnosti u formi pažljivo oblikovane umjetničke knjige. Ona dolazi na kraju višegodišnjeg radnog procesa koji je uključivao umjetničko istraživanje, radionice, izložbu i na kraju tekst koji je Olja napisala prema Jadrankinim kazivanjima – kazala nam je Božena Končić Badurina.
Božena i Olja počele su surađivati 2021. kada su zajedno u sklopu MST-a počele vodile radionicu "Planine kruha, pereci od blata", nazvanu tako po motivu iz Cesarčeve pripovijetke "Brodolom obitelji Rožman" u kojoj je opisao težak život i stambene uvjete radničke klase između dva svjetska rata.
– Naime, pretražujući online materijale MST-a stalno sam se vraćala na fotografije koje prikazuju trešnjevačke radnike, obrtnike, slastičare, konobarice, liječnice, činovnike, prodavačice na njihovim radnim mjestima. Bilo je tu stvarno puno vizuala, ali nedostajale su mi priče. Pitala sam se kako je izgledala svakodnevica u tim radnjama, uredima, ambulantama, ordinacijama i gostionicama... Kakvi su bili međuljudski odnosi, kako su funkcionirali veći radni kolektivi? Je li bilo vremena za odmor i dokolicu, jesu li morali raditi prekovremeno, kako se živjelo od plaće? Ukratko, zanimalo me kakve se priče kriju iza tih fotografija i kako bi ti ljudi o svojoj radnoj svakodnevici govorili. Tako se u potrazi za odgovorima na ta pitanja rodila ideja o književnoj radionici na kojoj bi polaznici pisali o svojim radnim iskustvima. Ali Jadranku konkretno nismo upoznale na radionici. Ja sam nakon pilot-radionice iz 2021. nastavila samostalno raditi s materijalima iz fundusa, crtati u svoje bilježnice likove s fotografija. Kad su već jedna ili dvije bilježnice bile pune crteža, primijetila sam da je lik koji se najčešće pojavljuje upravo Jadranka Klekar. To nije nikakvo čudo jer je Jadranka za fundus Muzeja dala puno fotografija iz svojeg obiteljskog albuma. Bile su tu fotografije iz njezina cijelog života, no najzanimljivije su mi bile upravo one snimljene u Hotelu Laguna u kojem je radila od otvaranja hotela početkom 1970-ih pa do odlaska u mirovinu. Već se iz obilja fotografija koje je donirala u fundus mogla nazrijeti njezina životna priča, a kad sam je 2022. upoznala, u razgovorima sam saznala više o njezinu odrastanju u radničkoj obitelji, o životu s roditeljima i braćom u malenoj garsonijeri, ranoj smrti oca, prekidu gimnazijskog školovanja, radu u Tvornici Nikola Tesla i u Laguni, o tome kako joj je bilo odgajati dijete kao samohranoj majci, o štrajku koji je s ostalim radnicima Lagune pokrenula 2001. godine kad im mjesecima nisu bile isplaćivane plaće. Tako je sve sjelo na svoje mjesto, slike i priča su se spojile i bilo je jasno da sam pronašla junakinju svojeg rada. Olja je Jadranku upoznala na mojoj izložbi koju ste spomenuli u uvodu i počela raditi na poemi – govori Končić Badurina.
Doznajemo tako u knjizi da je Jadranka rođena na Trešnjevki 1954., da su joj se otac i majka upoznali u logoru, da joj je otac umro kada joj je bilo 15 godina kao i da se bespravno s malom bebom uselila u dvorišni gradski stan u Kranjčevićevoj 13 jer je tamo bilo vode, da je u njega provalila, od špajze napravila kupaonicu i WC i tu stanovala 13 godina sve dok 2003. nije dobila stan od Grada.
– Bilo mi je važno da u crtežima Jadrankinu priču zabilježim gotovo dokumentaristički, a onda je ona Oljinom poemom dobila još jednu dodatnu poetičnu dimenziju. No ono što mi je najzanimljivije u konceptu MST-a jest da građu prikuplja izravno od stanovnika kvarta koji donose fotografije iz obiteljskih albuma, odjeću, različite predmete, dokumente, knjige i da na taj način čuva obilje jednakovrijednih fragmenata malih povijesti običnih ljudi, ne velikana ili znamenitih ličnosti. Jadranka je žena iz susjedstva o kojoj neće pisati nijedan udžbenik iz povijesti i koja možda nije obilježila epohu, ali se epoha mnogo puta itekako lomila preko njezinih leđa, i tijekom odrastanja, a i kasnije u turbulentnim tranzicijskim godinama. S njezinim borbama mnogi se od nas mogu poistovjetiti ili ih barem razumjeti, zato je važno takve priče sačuvati – smatra Končić Badurina.
Jadranka Klekar je danas, nakon odlaska u mirovinu, doživjela "procvat drugog dijela života", drugim riječima tada je započeo njezin drugi život koji nije obuhvaćen ni izložbom ni ovom knjigom.
– U međuvremenu se nastavila obrazovati, završila je razne edukacije vezane uglavnom za ljudska prava, završila je osnovnu i naprednu obuku za medijatoricu, jednogodišnje obrazovanje za voditeljicu ljudskih potencijala, razne edukacije na Ženskim studijima, učila je španjolski i talijanski. Ona danas vodi Samostalni sindikat uslužnih djelatnosti Hrvatske, tamo je zaposlena na pola radnog vremena. Aktivna je i u Udruzi umirovljenika i Udruzi potrošača. Ove je godine na Oljino i moje veselje uspjela u svojem gustom rasporedu odvojiti vrijeme i za našu radionicu pa nam se prvi put pridružila i okušala u pisanju i kolažiranju, i to vrlo uspješno. Živi i dalje na Trešnjevki, u malenom gradskom stanu – zaključuje Končić Badurina koja se već neko vrijeme u svojem novom radu bavi istraživanjem nove heroine – Marije Vinski (r. 1899.), liječnice i intelektualke, ubijene 1941. na Dotrščini, poznate i kao partnerica Augusta Cesarca. Rad ide u smjeru dokumentarističko-poetskog arhiva Marije Vinski, a polazi od njezinih dnevničkih zapisa objavljenih pod nazivom "Velik je misterij života" koji su uredile Lucija Bakšić i Magdalena Blažić. Riječ je iznimno zanimljivom i bogatom tekstu koji je pronađen slučajno u ostavštini Augusta Cesarca u Hrvatskom državnom arhivu.
