Ministar obrane Ivan Anušić ustvrdio je prošlog tjedna kako su Oružane snage RH koristile dronove još 1993. godine. - Mi smo ih imali. Nažalost u jednom trenutku prestajemo razvijati tu tehnologiju i prestajemo o tome raditi neku priču jer mislimo da je rat završio i da više nikada ga neće biti. Nažalost, sada su te besposadne letjelice nositelji oružanih sukoba i s njima se najviše ratuje - rekao je Anušić. Iako njegova tvrdnja iz iste izjave da je tada Hrvatska vojska koristila dron kao jedina u svijetu nije baš sasvim točna, u ostalom je sasvim u pravu te je zanimljivo vidjeti o čemu se radi.
Ministar Anušić misli na sustav M-99 Bojnik, bespilotnu letjelicu domaće proizvodnje nastalu na dva ranija sustava korištena u Domovinskom ratu. Kako je u svojim tekstovima navodio kolega Davor Ivanković, priča o besposadnim hrvatskim sustavima, međutim, počinje u ljeto 1991., kada Zrakoplovni savez RH, danas Hrvatski aeroklub, inicira razvoj letjelica. Njihovu inicijativu 1992. prihvaća Glavni stožer OS RH, a razvoj preuzima Centar za strateška istraživanja GS OS RH. Kasnije je utemeljena prva postrojba za besposadno zrakoplovno izviđanje GS OS RH, sastavljena od zrakoplovnih modelara – dragovoljaca, a manjim dijelom i od stručnjaka za interpretaciju aerofoto snimaka iz bivše JNA, časnika i dočasnika OS RH te zrakoplovnih tehničara školovanih u Srednjoj zrakoplovnoj školi u Velikoj Gorici.
Tijekom vremena dobre su rezultate postigla dva sustava. Jedan je razvijan u Centru za strateška istraživanja, a drugi koji su razvijali pripadnici izvidničke postrojbe ZNG/OS RH iz Slavonskog Broda. Prvi sustav, NICK 01, bio je orijentiran na dugoročniji razvoj navigacijsko-stabilizacijskog sustava većih i sofisticiranijih letjelica, a obuhvatio je dijelom i razvoj žirostabiliziranih platformi za senzore letjelica. Drugi sustav bio je usmjeren na što brži razvoj jednostavnih platformi i drugih sklopova sustava opremljenih senzorima. Iako je tehnološki i koncepcijski taj sustav iz Slavonskog Broda bio iza prvoga, pobijedio je zbog svoje jednostavnosti i pouzdanosti te je ubrzo uveden u operativnu uporabu. Tijekom 1994. uveden je i u djelomičnu serijsku proizvodnju u Zrakoplovno-tehničkom zavodu iz Velike Gorice. Prava priča o hrvatskim dronovima nastupa krajem rata kada nastaje M-99 Bojnik.
Obavještajna uprava koristila na svim bojištima, u svim završnim operacijama HV-a gdje je sudjelovalo desetak letjelica od kojih je jedna izgubljena. Nakon Domovinskog rata sustavi Bojnik uspješno su korišteni u protupožarnim djelovanjima te za nadzor granica. Dio aerofoto snimaka sustava iz rata korišten je i za analize i dokaze za procese koji su vođeni pred sudom u Haagu. Bojnik je od 1997. do 2005. izrazito uspješno korišten u vježbama OS RH. Ivanković navodi i jedan doista vrhunski kuriozitet koji Bojnika u svoje doba smještaju zaista u vrh ovakvih sustava u svijetu. Naime, već tada, u vrijeme kada Internet nije bio ništa niti približno onome kakav imamo danas, postrojba Bojnika slala je podatke, djelomično obrađene fotografije u stožer podatkovnom vezom, s mogućnošću obostrane interakcije na aerofoto snimci i funkcijom chata. U tu svrhu koristio se program iz SAD-a koji je bio razvijen za potrebe njihova zdravstvenog sustava.
U originalu, taj medicinski program mogao je “uploadati” fotografije i djelomično ih obraditi dodavanjem objekata, komentara i sl., a služio je za ubrzanu dijagnostiku i brzo dobivanje stručnog mišljenja tijekom kirurških zahvata. Kako je Bojnik bila letjelica težine 36 kg, rasponom krila od 4 m, autonomijom leta od 6 sati i operativnim dometom od 120 km, bila je opremljena foto i video kamerom, može se reći da je bila usporediva s najboljima svojeg vremena. Ivanković o hrvatskom bespilotnom programu nudi još gotovo nevjerojatnih povijesnih činjenica. Novca za razvoj takvih letjelica, za ono doba daleko iznad nečega što se smatralo za državu koja nije međunarodna sila, nije bilo. On se pojavljivao iz različitih izvora od kojih je jedan – Prljavo kazalište. Oni su, naravno, ponudili humanitarnu pomoć, no ekipa ih je uvjerila da mogu pomoći i razvoju nečeg sasvim novog što HV nije imala.
Ekipi nije manjkalo samopouzdanja, znanja i motiva, ali manjkalo je novca za nabavu posebne opreme i tehnologije. Kada je prljavcima ponuđeno da novcem pomognu proizvodnju i opremanje izviđačko-diverzantskih besposadnih letjelica, bend je pristao te je organizirano 13 ili 14 koncerata za hrvatsku dijasporu, širom Europe, a odrekli su se svih honorara. Jednom je s njima bila i splitska Daleka obala, a dva put i Zlatni dukati. Cijeli prihod svih tih koncerata nije išao ekipi u toj Upravi na ruke, nego je izravno uplaćivano na račun MORH-a, koji je bio namjenski otvoren za razvoj bespilotnih letjelica. Radilo se o tada znatnim sredstvima, sjeća se Gordan Akrap, danas vojni i geopolitički stručnjak, predavač na Vojnom učilištu Dr. Franjo Tuđman, u vrijednosti od 280 do 300 tisuća njemačkih maraka. To je tada bio velik novac.
Iz toga je fonda financiran razvoj i opremanje bespilotnih letjelica i kupljena je posebna namjenska tehnika, sustavi upravljanja navođenjem. Tada nije bilo današnjeg GPS-a, ali je bilo sustava za korekciju koji su ispravljali moguću pogrešku za par stotina metara. Letjelice su imale fiksnu kameru (Hasselblad) u nosu, kao i donju rotirajuću kameru. "Ekipa je imala mogućnost live videoprijenosa, a signal je 'lagano' kriptiran", kaže Akrap. Te prve letjelice mogle su ići 30 do 45 kilometara u dubinu prostora. Kamere su imale memorijske jedinice radi kasnije analize i pregleda. Posebni sustavi za navođenje nabavljani su u Njemačkoj i Luksemburgu, kao i sustavi za korekciju. Ta priča danas vjerojatno zvuči kao urbana legenda, no Akrap potvrđuje da je inicijalni novac za tada najsuvremeniju tehnologiju i sustave preciznog upravljanja stigao putem ovih hrvatskih bendova. Pri Upravi su postojale tri ekipe koje su razvijale ove letjelice. U Zagrebu, Slavonskom Brodu i Sinju.
>> FOTOGALERIJA Rafalei, MiG-ovi, Black Hawkovi… Pogledajte zračni spektakl u Velikoj Gorici koji je oduševio posjetitelje
Mogli ste se potruditi i porazgovarati s nekim od tih ljudi iz Broda koji su napravili te letjelice , zaslužili su.