Zagrebački hipodrom – jedinstven, zeleni otok u srcu metropole u kojem desetljećima odjekuje topot konjskih kopita, ali i mjesto najvećih okupljanja u novijoj hrvatskoj povijesti, pozornica s koje se nadaleko čula molitva, te arena pod vedrim nebom iz koje je odjekivala glazba vrhunskih domaćih i svjetskih bendova. No, bogat, 77-godišnji životni vijek zagrebačkog hipodroma obilježile su i brojne kontroverze, veliki planovi i još veći snovi, od kojih su mnogi ostali neispunjeni, a među njima i san Milana Bandića da se na mjestu hipodroma izgradi “Zagrebački Manhattan“. Na žalost i sadašnjost tog sportskog objekta, koji desetljećima vapi za obnovom i modernizacijom, poprilično je tužna, a budućnost i dalje neizvjesna.
Prva stranica priče o zagrebačkom hipodromu počela se ispisivati četrdesetih godina prošlog stoljeća. Po uzoru na pariški Longchamp, smješten uz obalu Siene, gotovo stoljeće kasnije na južnoj je obali rijeke Save započela izgradnja zagrebačkog hipodroma koji je svečano otvoren 1948. Hipodrom je tada bio dio velikog i ambicioznog sna, zamišljen je, naime, kao dio grandioznog projekta Olimpijskog centra Hrvatske, no taj projekt nikada nije dovršen. U svoje zlatno doba, hipodrom se prostirao na čak 65 hektara, no s godinama nije rastao, nego se smanjivao - širenjem Velesajma, izgradnjom prometnica poput Antallove ulice i uređenjem Bundeka, površina hipodroma smanjena je na današnjih 47 hektara. Da bi se napravio prostor za zatvorenu jahaonicu, nakon Univerzijade, 1987. godine, uklonjena je najduža trkaća staza, kakvom se mogu pohvaliti tek rijetki hipodromi u svijetu, a s godinama su izgubljeni i mnogi smještajni kapaciteti.
Kako je Hipodrom izgledao sedamdesetih i osamdesetih te kakav je tada bio ‘puls’ i entuzijazam zaljubljenika u konje, pitali smo Dianu Kučinić, prof. hrvatskog jezika i književnosti, slobodnu novinarku i urednicu, ali i dugogodišnju članicu tadašnjeg Konjičkog društva „Zagreb“, koja se prisjetila svojeg prvog posjeta hipodromu, prije gotovo pola stoljeća, te godina provedenih u druženju s konjima, no na žalost i nekih tužnih sudbina tih plemenitih životinja. “Ponovit ću nešto što sam već ranije napisala –‘Kad su druge djevojčice maštale o princu na bijelome konju, ja sam maštala o - konju. Fascinirana tim snažnim životinjama, u čijim se dubokim očima ogleda povjerenje, sanjala sam da kao Pipi Duga Čarapa živim sama u velikoj kući s dvorištem u kojem bih imala konja. Prava je ljubav počela kad sam, kao četrnaestogodišnjakinja, na zagrebačkom Bundeku ugledala skupinu jahača. Protutnjali su na konjima, prskajući kroz plićak tada još neuređenog jezera, i nestali na livadi obližnjeg hipodroma. Pošla sam za njima kao začarana”, prisjeća se Diana Kučinić, koja je na hipodrom prvi put kročila 1977., kad je i upisala školu jahanja koju je tada vodio Josip Joža Koblar, jedan od prvaka u preponskom jahanju u tadašnjoj Jugoslaviji i legendarni trener preponskih jahača. Poslije Koblara, vođenje škole jahanja preuzeo je Ivan Horvat, zvali su ga ‘drug Horvat’, jer je bio umirovljeni časnik tadašnje JNA. Sa strahopoštovanjem je, sjeća se, gledala treninge preponskih prvaka, Koblara, Zdravka Marušića, Rajke Jurić Car te slušala priče o Mileti Baboviću, bratu naše poznate sportske novinarke i atletičarke Milke Babović, kao i o pokojnom Radoslavu Cimermanu, koji je 1974. nesretno poginuo na treningu u padu sa svojeg konja Kavalira, a njegovo ime sada nosi ulica na zapadnoj strani hipodroma.
Jahalo se za medalje i pokale, a ne za novčane nagrade
“Prije 1990. hipodrom treba gledati u kontekstu bivše države, dakle socijalističke zemlje u kojoj konjički sport nije smio, a niti mogao biti elitan, što u svojoj srži zapravo jest, zbog cijene konja, opreme, održavanja, trenera, prostora. No, iako su tadašnji prvaci u preponskom jahanju krpali staru opremu, s isluženim su konjima, koje bi u nekim drugim zemljama koristili možda za rekreaciju, postizali sjajne uspjehe i na međunarodnim natjecanjima. Mileta Babović mi je u jednom intervjuu rekao kako su ‘s isluženim galoperskim konjima, lošom opremom i jedva prikupljenim novcem za sudjelovanje na turnirima iznenađivali velike konjičke nacije na velikim međunarodnim natjecanjima polovicom prošloga stoljeća’. Joža Koblar mi je pak ispričao kako su oni jašili za medalje i pokale, a ne za novčane nagrade – što njihovim stranim kolegama nije bilo jasno. Kad je pak Rajka Jurić Car pobijedila na jednom međunarodnom turniru u Libiji, bio je problem kako da organizator uopće uplati novčanu nagradu u zemlju u kojoj se nije smjela primiti strana valuta”, priča naša sugovornica.
U bivšoj državi u školi jahanja na zagrebačkom hipodromu završavali su konji koji iz raznih razloga više nisu bili podobni za sportska natjecanja. Dio konja donirala je i vojska, a kada je 1961. u tadašnjoj JNA ukinuta konjica, svi su njihovi konji, zajedno s opremom, stigli upravo na hipodrom. “Bila su to stara, neudobna tzv. strojeva sedla s vojničkim dekama umjesto podsedlica. Kad sam se upisala u školu jahanja, još je bilo nekoliko konja s takvom opremom, no ipak je tada i većina školskih konja imala sportska sedla. Često smo i mi članovi kluba, kad bismo se zaljubili u nekog konja – iako nije bio naš, no smatrali smo ga svojim – odlazili u šoping u Trst ili Graz i umjesto traperica, ploča i drugih stvari po koje su tada išli mladi preko granice, kupovali nešto od opreme za „svojeg“ konja, npr. uzde, žvale, pribor za čišćenje... Najveća sreća bila mi je kad sam u Trstu kupila svoje prve, gumene, jahaće čizme i hlače (rajterice), a poslije nekoliko godina u Budimpešti i prve kožnate čizme!”, kaže nam Diana Kučinić.
Iz tih prvih dana, iz škole jahanja, pamti kobilu Brzu, Zorina i Toplicu, a kao danas se sjeća i svojeg prvog galopa na hipodromu.
“Nakon možda tek trećeg sata jahanja Joža Koblar je naredio: ‘Sad idete pola kruga galopa oko hipodroma!’ Ja na kobili Brzoj zavapim: ‘Ali ja još nikad nisam galopirala!’, a Joža mi kaže: ‘Primi se za sedlo i digni rit, Brza bu sama išla!’ Tako je i bilo i to je onaj osjećaj koji ostane zauvijek, poput prvog poljupca – osjećaj lebdenja, slobode i zajedništva s drugim bićem! Prvi konj u kojeg sam se zaljubila i s kojim sam počela ozbiljnije trenirati zvao se Opal, a drugi je bio Roko - obojica su bili konji iz škole jahanja”, prisjeća se naša sugovornica doista nezaboravnih i neponovljivih trenutaka u zelenoj oazi Zagreba. No, osim uživanja u jahanju, svi zaljubljenici u konje sami su i čistili „svojeg“ konja i opremu, vodili ga na potkivanje, čistili staje, u tačkama vozili konjski izmet na gnojište, pomagali kad se pospremalo sijeno, sudjelovali u uređenju hipodroma, bojili prepone...
“Svaki put kad se vozim preko Mosta slobode, sjetim se kako sam i ja sadila onaj drvored breza uz jugoistočnu ogradu. Veliki gušt je bio kad bismo s konjima napravili izlet po nasipu do Bundeka. Bilo je to zapravo jedno lijepo klupsko druženje i zajedništvo, a najljepše od svega bilo je druženje s konjima”, kaže Kučinić. Fasciniralo ju je preskakanje prepona, a zavoljela je i dresurni sport – koji su u školi jahanja zvali „manješke radnje“. “U ograđenom prostoru (manježu) s konjima smo tada radili različite vrste pokreta u hodu, kasu i galopu, krugove, polukrugove, osmice, hod unatrag, kretanje iz mjesta i slično – što su zapravo osnove svake grane konjičkog sporta. Vrhunska izvedba te priče je npr. Španjolska škola jahanja u Beču, a u Hrvatskoj je profesionalno dresurno jahanje upravo na zagrebačkom hipodromu 1990-ih prva pokrenula Ivana Ljubić, koja je bila i prvakinja Hrvatske u tom sportu, a danas je međunarodno priznata dresurna sutkinja. Naša pionirka dresurnog jahanja, Zvjezdana Klarić, i dan-danas priprema predivne predstave sa svojim lipicancima, npr. poznati Božićni bal lipicanaca u Đakovu”, priča Kučinić.
I konje ubijaju, zar ne?
Početkom 1990-ih Diana Kučinić više nije redovito trenirala. Bilo je to uglavnom zato što je hipodrom prodao Roka, konja kojega je tada jašila. “Konji koji više nisu imali sportsku perspektivu, ili su se razboljeli, prodavani su, bez imalo žala u klaonice, uglavnom u Italiju. Puno je jahača tih godina od hipodroma otkupilo „svoje“ konje, ja nažalost nisam imala tu mogućnost. Ponekad bih svratila na hipodrom i drug Horvat, kako smo ga zvali, dao bi mi da projašim lipicanku Maru, ali moje je srce bilo već previše ranjeno zbog gubitka Opala i Roka, pa me Mara nije mogla dovoljno utješiti”, s tugom se prisjeća istinska zaljubljenica u konje.
Kobilu Maru tih je godina kupio je jedan čovjek za svoje imanje u Podravini, a par godina kasnije Diana ju je otkupila od njega, zajedno s njezinim ždrebetom. Nakon toga kupila je još jednu lipicanku, a Mara joj je dala i još jedno ždrijebe. Bile su to, kako kaže, godine kad je doslovno živjela svoj san - iz Zagreba se, s tadašnjim suprugom, preselila na selo imala je četiri konja, osnovala svoj klub i školu jahanja. Danas pak konje, kako kaže, ima još samo na slikama, ali u srcu – uvijek i zauvijek!
I dok je za vrijeme bivše države tek nekolicina konja bila u privatnom vlasništvu, a bili su smješteni u improviziranim stajama uz sjeverni rub hipodroma, prema nasipu, danas na zagrebačkom hipodromu postoji nekoliko konjičkih klubova, a svi su konji u privatnom vlasništvu. Treniranje konja za profesionalni sport stoji i do 20.000 eura godišnje. S obzirom na to da bi svaki jahač morao imati nekoliko konja, vlasnici tih konja uglavnom su velike tvrtke ili uspješni gospodarstvenici. Usprkos turbulentnim godinama, zagrebački je hipodrom zadržao svoju ključnu ulogu u konjičkom sportu, ali je i prerastao prvobitnu, sportsku namjenu, te je kroz godine postao mnogo više od mjesta na kojem se održavaju konjička natjecanja - višenamjenski dragulj i istinski simbol raznolikosti i hrvatske metropole. Upravo je hipodrom, pretvorivši se u divovski open-air koncertni prostor, ugostio najveća imena svjetske glazbene scene. Na hipodromu su, u kolovozu 1998., svirali The Rolling Stonesi, u svibnju 2010. Metallica, u kolovozu 2012. Red Hot Chili Peppers, a prošle godine Ed Sheeran.
No, jedan od najupečatljivijih trenutaka u povijesti hipodroma dogodio se 11. rujna 1994. kad je bio domaćin prvog, povijesnog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, nakon stjecanja neovisnosti. Na svetoj misi okupilo se tada oko milijun vjernika, a Hipodrom je s odličnim položio ispit dokazavši da može biti domaćin i događanjima iznimno velikih razmjera, što je potvrdilo njegovu važnost u društvenom i kulturnom životu Zagreba i Hrvatske. Na istom mjestu 5. lipnja 2011. i papa Benedikt XVI održao je euharistijsko slavlje pred 300 tisuća vjernika. Za koncert Marka Perkovića Thompsona, zakazan za 5. srpnja 2025. godine, prodano je više od 500.000 ulaznica, što taj koncert čini i najvećim koncertom u povijesti hipodroma. Zelena oaza, ili bolje rečeno oni u čijoj je ona danas nadležnosti, još će jednom biti na velikom ispitu. Dio javnosti već je sada uznemiren i zabrinut za konje, kojima je hipodrom dom, jer vrlo je neizvjesno kako će oni podnijeti buku i gužvu koja prati tako velika okupljanja. I našu smo sugovornicu stoga upitali za mišljenje.
“Činjenica je da se i na hipodromima u svijetu održavaju koncerti i slične manifestacije, ali se konji najčešće tada presele na neku drugu lokaciju. Primjerice na Longchampu u Parizu prostor sa stajama se ogradi i strogo se čuva, a na nekim se hipodromima oko staja postavlja zvukobran. No, ako se radi o koncertu s jakim razglasom, svjetlosnim efektima i općenito velikoj masovki, konji se u pravilu privremeno presele. Osobno smatram da bi i prije Thompsonova koncerta konje svakako trebalo maknuti s hipodroma. Zapanjila me izjava nadležnih da su konji bili u stajama i za vrijeme Rolling Stonesa i za vrijeme Eda Sheerana i da za sada nemaju u planu seliti konje zbog Thompsona. Je li moguće da uz najavu dolaska pola milijuna ljudi na hipodrom, razglas i sve što uz to ide, doista misle ostaviti konje u stajama? Naravno, postavlja se pitanje kamo konje preseliti i tko će to platiti, ali da imam konja na hipodromu, bez imalo dvojbe bih ga maknula s hipodroma za vrijeme takvog događaja, jer iako velik, konj je plaho i osjećajno biće koje voli mir, blagost, pa kao i sve životinje koje žive uz čovjeka, poštuje svoju rutinu, očekuje brigu, ljubav, povjerenje... Prevelika buka, previše ljudi, komešanje, nemir, konji osjete takvu energiju i ovisno o karakteru, mogu svakako reagirati. Nadam se da će se, ako već ne Holding, odnosno Grad Zagreb, barem vlasnici konja pobrinuti da svojeg ljubimca ne izlože takvom stresu”, poručuje Diana Kučinić.
Neizvjesna budućnost gradskog dragulja
Iako je hipodrom već višestruko dokazao svoju važnost, kako za sport, tako i za kulturu grada Zagreba, koji je 2003. godine preuzeo upravljanje hipodromom, njegova je budućnost i nakon brojnih rasprava i dalje neizvjesna. “Nakon što Hipodrom postaje podružnica Zagrebačkog holdinga, bivši gradonačelnik Bandić ga je htio maknuti radi fiks-ideje o gradnji „Zagrebačkog Manhattana“, a prije toga se govorilo i o tome da će se na mjestu hipodroma graditi novi nogometni stadion. Srećom, ništa od tog se nije obistinilo. Smatram da hipodrom mora ostati tu gdje jest barem zbog tri razloga – kao prvo, zbog tradicije, kao drugo, uz pariški, to je jedini hipodrom u Europi, a možda i svijetu, koji je praktički usred grada, pa zašto bismo se odrekli tog kurioziteta. Kao treće, prostor hipodroma omogućuje Novom Zagrebu da diše zbog strujanja zraka preko Save”, poručuje Kučinić. Za sada, gradske vlasti kad je riječ o sudbini hipodroma razmatraju različite opcije - govori se o revitalizaciji, obnovi postojećih objekata i konjičkih staza, izgradnji novih sportskih sadržaja, modernizaciji prostora i smještajnih kapaciteta za konje te o potencijalnom proširenju zelenih površina, no konkretni planovi za taj jedinstven gradski prostor još uvijek nisu definirani.
