U pontifikatu je promijenio lice modernog papinstva izbjegavajući pompu i privilegije, ali pokušaji da Katoličku Crkvu učini uključivijim izazvali su otpore u konzervativnim krugovima.
Dobio je široku potporu i crkvenih konzervativaca i reformatora jer ga se doživljavalo ortodoksnim po seksualnim pitanjima, ali liberalnim po društvenim.
Njegovim pristašama svidjela se njegova sposobnost razumijevanja i njegova snažna odlučnost da reformira Kuriju (vatikansku birokraciju), iskorijeni korupciju u vatikanskoj banci i uhvati se u koštac s užasnim naslijeđem seksualnog zlostavljanja djece unutar Crkve
Po povratku u Vatikan insistirao je da sam plati račune u hotelu za svećenstvo u centru talijanske prijestolnice, odmah utisnuvši svoj stil u papinstvo.
Napustio je prostranu rezidenciju u Apostolskoj palači koji su koristile pape u prošlom stoljeću, preselio se u sićušni apartman u vatikanskom pansionu i okrenuo leđa raskošnoj papinskoj ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu.
Papa Franjo brzo je počeo preispitivati brutalnu ekonomiju slobodnog tržišta, rekao je da bi se Crkva trebala ispričati homoseksualcima umjesto da im sudi te je, među ostalim, usporedio europske centre za pritvaranje migranata s koncentracijskim logorima.
Allen je dodao da Franjo nije "promijenio nijedan zarez u katekizmu, službenom zborniku crkvenog nauka. Svećenicama je rekao 'ne', homoseksualnim brakovima je rekao 'ne', definirao pobačaj kao 'najstrašniji' zločin i po svakom drugom spornom pitanju proglasio se odanim 'sinom Crkve'".
Oštro stavljanje Kurije pod kontrolu i spremnost da ublaži stajalište Crkve o pitanjima poput primanja pričesti nakon ponovnog sklapanja braka zaustavili su svaki aktivniji otpor njegovu autoritetu.
Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu, ali je talijanskog podrijetla. Prema njegovoj službenoj vatikanskoj biografiji, zaređen je za isusovca 1969., a studirati je nastavio u Argentini i Njemačkoj.
Već dok je bio kardinal Bergoglio, njegove propovijedi su imale odjeka u Argentini i često je naglašavao društvenu uključenost, neizravno kritizirajući vlade koje nisu obraćale pozornost na ljude na marginama društva.
