Ambiciozan projekt izgradnje tunela ispod mora, koji je svojevremeno smatran znanstvenom fantastikom, 6. svibnja 1994. godine postao je stvarnost. Tog su dana britanska kraljica Elizabeta II. i francuski predsjednik François Mitterrand svečano otvorili ‘Eurotunel’, inženjersko remek-djelo koje je željezničkom vezom ispod mora povezalo Folkestone i Calais. Bio je to dan za povijest kojim je zauvijek okončana tisućljetna otočna izolacija Velike Britanije i ostvaren san o njenoj trajnoj vezi s europskim kontinentom. Svečane su ceremonije tog 6. svibnja 1994. bile organizirane s obje strane Kanale – s jedne strane Kraljica Elizabeta II., a s druge francuski predsjednik Mitterrand, presjekli su vrpce te time i simbolično označili početak jedne nove ere. Britanska je kraljica potom Eurostar vlakom otputovala u Calais, gdje se susrela s francuskim predsjednikom, a zatim su se zajedno, kraljičinim Rolls-Royceom koji je dopremljen posebnim LeShuttle vlakom, stigli u Folkestone. Putovanje ispod mora trajalo je samo 32 minute. Otvaranje tunela, bio je impozantan tehnički trijumf, snažan simbol europskog jedinstva i uspješnog prevladavanja nekih povijesnih barijera te ostvarenje višestoljetnog sna.
Naime, ideja o tunelu ispod mora stara je više od dva stoljeća. Davne 1802. godine, inženjer rudarstva, Francuz Albert Mathieu-Favier, predložio je Napoleonu izgradnju tunela na dva kata. U skladu s vremenom taj je tunel trebao biti osvijetljen uljanicama, a kroz njega bi prometovale konjske zaprege. Na sredini Kanala bio bi, prema zamisli francuskog inženjera, umjetni otokom koji bi služio za izmjenu konja. To je možda bila prva, no svakako ne i jedina ideja o tunelu ispod mora. Varijacijama na tu temu, tijekom 19. stoljeća, bavili su se brojni inženjeri i vizionari, a među njima i Aimé Thomé de Gamond, koji je proveo prva geološka istraživanja morskog dna. Krajem 1880-ih s riječi se prešlo i na djela - započeli su prvi radovi. Za današnje pojmove primitivnim bušilicama radnici su uspjeli iskopati više od kilometar i pol tunela sa svake strane Kanala, no taj je projekt 1883. naglo obustavljen i to ne zbog tehničkih problema i prepreka, nego zbog straha. Naime, potaknuti medijskom prašinom koja se digla oko tog vizionarskog projekta stanovnici Velike Britanije, ali i vojska, počeli su strahovati da bi od probijanja tunela mogli imati više štete nego koristi, jer bi tunel mogao predstavljati otvorena vrata za invaziju s kontinenta. Prekrasan san o tunelu koji će Britaniju konačno povezati s kopnom, pretvorio se tako u pravu noćnu moru, a tunel u potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Iako je taj strah Britanaca kasnije umanjen razvojem zrakoplovstva, upravo je on bio glavna prepreka i kočnica koja je na dugo godina zaustavila čitav projekt. S novim se pokušajima krenulo tek 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, no i oni su neslavno završili zbog ekonomske krize i političkih nesuglasica. Iako je s britanske strane već bilo iskopano oko 300 metara pristupnog tunela, nakon što je budžet probijen, a troškovi udvostručeni, britanska je vlada otkazala projekt iz 1974.
Nakon niza neuspjelih pokušaja, u rujnu 1981. godine, na summitu britanske premijerke Margaret Thatcher i francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, dogodio se povijesni obrat. Iako je željezna lady najprije bila skeptična prema ideji o željezničkom tunelu, preferirajući cestovnu opciju, dvojac se odmah složio u jednom - projekt treba biti financiran privatnim kapitalom. Pet godina kasnije, nakon razmatranja više prijedloga, uključujući i onaj o visećem most (Eurobridge) i o kombinaciji mosta i tunela (Euroroute), u siječnju 1986. odabran je projekt konzorcija Channel Tunnel Group/France–Manche (kasnije Eurotunnel). Odabrana je opcija uključivala željeznički sustav s dva glavna tunela za putničke i teretne vlakove te posebne shuttle vlakove za prijevoz cestovnih vozila. Već u veljači te godine, Thatcher i Mitterrand potpisali su povijesni ugovor, kojim je konačno formalno odobrena izgradnja tunela, a privatnoj tvrtki Eurotunnel dana 55-godišnja koncesija za izgradnju i upravljanje tunelom, koja je kasnije produžena na 65 godina. Bio je to tada najskuplji privatno financirani infrastrukturni projekt ikada. Taj povijesni ugovor po prvi je put definirao i kopnenu granicu između dviju država na sredini tunela.
Izgradnja tunela ispod La Manchea na britanskoj je strani započela krajem 1987., a na francuskoj početkom 1988. godine. Jedanaest divovskih tunelskih bušilica (TBM), od kojih su neke bile teške poput Eiffelovog tornja, simultano je kopalo ispod morskog dna. Uvjeti rada bili su iznimno teški, a kada je bila na vrhuncu, na gradnji tunela bilo je zaposleno 15.000 ljudi. Dnevni su troškovi bili veći od 3 milijuna funti. Na žalost, gradnju tunela pratile su i tragedije, deset radnika, od kojih osam Britanaca, poginulo je tijekom radova. Trenutak koji su svi s nestrpljenjem očekivali dogodio se 1. prosinca 1990. godine – tog su se dana, probivši najprije servisni tunel, britanski i francuski timovi susreli duboko ispod Kanala. Englez Graham Fagg i Francuz Phillippe Cozette pružili su si tada ruke, a prvi ‘putnik’ koji je prošao kroz otvor tunela bio je plišani medvjedić Paddington. Pola godine kasnije, u svibnju i lipnju 1991. godine, probijeni su glavni željeznički tuneli.
Kada se sve zbrojilo, ukupni troškovi izgradnje dosegli su 4,65 milijardi funti (prema cijenama iz 1985.), što je za čak 80 posto premašilo prvobitne procjene, odnosno oko 10,5 milijardi funti u trenutku otvaranja. Pri gradnji tunela ispod La Manchea iskopano je oko 7 milijuna kubičnih metara zemlje, a Britanci su 4,9 milijuna kubika svog dijela iskopane zemlje i kamenja iskoristili za stvaranje 30 hektara novog kopna te je zapadno od Dovera u Kentu stvoren rezervat prirode Samphire Hoe Country Park, koji se prostire na 74 hektara. Eurotunel se sastoji od tri paralelne cijevi: dva željeznička tunela promjera 7,6 metara, koji su jedan od drugog udaljeni 30 metara, te središnjeg, servisnog tunela promjera 4,8 metara. Servisni tunel služi za održavanje, ventilaciju i kao put za evakuaciju, a s glavnim je tunelima, na svakih 375 metara, povezan poprečnim prolazima. Na svojoj najnižoj točki tunel se spušta 75 metara ispod morskog dna, odnosno 115 metara ispod razine mora. Ukupna dužina tunela iznosi 50,46 kilometara, od čega je čak 37,9 kilometara ispod mora, što ga čini tunelom s najdužim podvodnim dijelom na svijetu.
Iz sigurnosnih razloga brzina vlakova u tunelu ograničena je na 160 km/h, a putovanje između terminala u Folkestoneu (Cheriton) i Coquellesu (kod Calaisa) traje oko 35 minuta za Eurostar putničke vlakove koji povezuju London s Parizom, Bruxellesom i Amsterdamom. Od dana kada je otvoren, pa do danas promet kroz tunel značajno je porastao te je postao iznimno važna prometna žila. Samo Eurostarom kroz tunel godišnje prođe gotovo 10 milijuna putnika, a procjenjuje se da oko 25 posto trgovine robom između UK i EU prolazi upravo tunelom ispod La Manchea.
Kao izvanredno inženjersko postignuće Eurotunel se smatra jednim od čuda modernog svijeta, no, iako prednjači duljinom svoje podvodne dionice, taj tunel danas nije i jedini podvodni tunel na svijetu, a niti najduži. S ukupnom dužinom od 53,85 kilometara japanski tunel Seikan, koji spaja otoke Honshu i Hokkaido, premašuje Eurotunel za nešto više od tri kilometra, no njegov podmorski segment od 23,3 km ipak je kraći. Jedan od fascinantnih primjera suvremenog inženjerstva je i Tokyo Bay Aqua-Line u Japanu - sastoji se od mosta duljine 4,4 km i tunela dugog 9,6 km koji se proteže ispod Tokijskog zaljeva. Titula najdubljeg, podvodnog, cestovnog tunela na svijetu trenutačno pripada 14,3 kilometra dugom Ryfast tunelu u Norveškoj, koji se spušta do nevjerojatnih 292 metra ispod razine mora te zbog nepovoljnih geoloških uvjeta i rada pod visokim tlakom, predstavlja vrhunac inženjerskog umijeća u ekstremnim uvjetima. Na Farskim otocima u Sjevernom Atlantiku izgrađeno je još jedno čudo ispod mora - 11,24 kilometra dug Eysturoy je tunel s prvim podvodnim kružnim tokom na svijetu koji se nalazi na dubini od 187 metara ispod morske površine. Impresivna obitelj podvodnih tunela uskoro će dobiti i još jednog člana - ispod tjesnaca Fehmarnbelt u Baltičkom moru, između Danske i Njemačke, u tijeku je izgradnja jednog od najvećih i najambicioznijih infrastrukturnih projekata u Europi. Kada bude dovršen 2029. godine Tunel Fehmarnbelt, dug 18 kilometara, postat će najduži uronjeni tunel na svijetu te najduži kombinirani cestovno-željeznički tunel. Danas su svi tuneli ispod mora opremljeni naprednim sustavima za detekciju incidenata, koji koriste umjetnu inteligenciju i praćenje 3D objekata, čime je osigurana visoka razinu sigurnosti za vozače koji kroz njih prolaze.
>>FOTO Stan od 60 m2 prodaje se za 21.000 eura: Pogledajte gdje se nalazi>>
