U svibnju 1945. rat je u Europi bio službeno završen, ali za tisuće ljudi s prostora tadašnje Nezavisne Države Hrvatske – vojnike, civile, žene i djecu – agonija je tek počinjala. U očaju i strahu od dolaska partizana, krenuli su prema Bleiburgu, u nadi da će ih prihvatiti britanske snage. Umjesto spasa, dočekao ih je jedan od najmračnijih trenutaka hrvatske povijesti – Bleiburg i Križni put. U novoj epizodi podcasta projekta SNOVI, o toj temi razgovarali smo s dr. sc. Martinom Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
- Na putu prema Bleiburgu našle su se tri vojske. U najvećem omjeru to je vojska oružanih snaga NDH - objašnjava dr. Grahek Ravančić, koja se ovom temom intenzivno bavi već više od dva desetljeća.
Pored ustaške vojnice i domobranstva, koje su tada bile objedinjene, bile su prisutne i srpske i crnogorske četničke jedinice te slovenski domobrani. S njima i brojni civili, žene, djeca, starci.
Put je vodio od Zagreba prema Bleiburgu, preko Zidanog Mosta, Slovenj Gradeca i Dravograda. U početku, kaže dr. Grahek Ravančić, nije bilo nikakvih sukoba, ali već kod Celja počinju prvi problemi. Nastaje panika, usporenja, i konačno – potpuni kolaps. Jugoslavenska vojska, po izričitu naređenju Josipa Broza, zaokružuje neprijateljsku silu na povlačenju i odsijeca odstupnicu. Samo oni koji su do 12. svibnja uspjeli stići do Dravograda uspjeli su prijeći u savezničku zonu u Koruškoj. Za sve ostale – bio je to kraj nade.
Izdaja za pregovaračkim stolom
Nakon sloma dolazi trenutak pregovora. Jugoslaveni, Britanci i predstavnici NDH pokušavaju postići dogovor, ali već i simbolika ustaških uniformi pokazuje nesporazum jer Britanci ne razlikuju domobrane od ustaša, a atmosfera s prijateljske brzo prelazi u hladnu.
Jugoslavenska strana traži da im se svi zarobljenici izruče jer su to ljudi protiv kojih su se oni borili u ratu i oni zaslužuju njih preuzeti, objašnjava dr. Grahek Ravančić te dodaje da britanski general Scott odgovara bez previše uvijanja: „kamo mislite smjestiti izbjeglo mnoštvo u ratom razorenoj Europi?“ Pregovarači NDH predlažu da se pokušaju probiti dalje, no odgovor Britanaca bio je jasan - iskoristit će svoje snage koje imaju na raspolaganju i obračunati se sa svima koji su se smjestili na Bleiburškom polju – kaže dr. Grahek Ravančić.
Jedini „ustupak“ koji su uspjeli izvući bio je da se predaja ne provede odmah, već da počne ne za pola sata, nego za sat vremena, kako bi se stiglo obavijestiti vlastite jedinice. Britanci su Hrvate, domobrane i ustaše, gledali kao ljude koji su se tih četiri-pet godina rata borili na strani Trećeg Reicha.
Početak Križnog puta: Tko nije mogao trčati – bio je likvidiran
Tada počinje najstrašniji dio priče. Križni put – marš smrti koji je trajao tjednima. U početku je, kaže dr. Grahek Ravančić, postupanje bilo još koliko-toliko solidno jer su bili prisutni i pripadnici Britanske vojske, no čim su se povukli i kada je potpunu kontrolu nad zarobljeničkom kolonom uspostavila Jugoslavenska armija, tada su uistinu počela masovna zlostavljanja u Sloveniji. Najgore je bilo između Dravograda i Maribora gdje su zarobljenici bili prisiljeni trčati ukupno 180 kilometara.
- Tko god nije mogao pratiti taj tempo, tko je zaostajao, bio je likvidiran – kaže dr. Grahek Ravančić.
Logori su bili uspostavljeni u gotovo svakom većem naselju, a masovne grobnice svjedoče o razmjerima počinjenih zločina. Dr. Grahek Ravančić posebno ističe Tezno, gdje je stradalo najmanje 15.000 Hrvata, te Hudu jamu, u kojoj je velik broj ljudi živ zakopan i prema istraživanjima, možda najveću masovnu grobnicu u Kočevskom Rogu koja do danas još uvijek nije bila predmetom temeljitog istraživanja.
Prelaskom u Hrvatsku masovne likvidacije jenjavaju, ali ni tada stanje nije ljudski podnošljivo. Izgladnjelost, bolesti i fizička iscrpljenost uzimaju danak.
- Sad već govorim o gotovo mjesec dana hodanja po različitim vremenskim uvjetima. Padala je kiša i na cipelama su imali po pet-šest kilograma blata – kaže dr. Grahek Ravančić, dodajući kako su stanovnici trpjeli zlostavljanje ne samo vojnika, nego i drugih mještana, uz dopuštenje straže koja je sve to tolerirala.
Sudbine mnogih nestaju u logorima Srbije, Rumunjske, Bugarske. Umirali su bez suđenja, bez groba, bez glasa.
Povijest bez kazne
Postavlja se pitanje što se događalo nakon toga i kako je nova vlast tretirala ovu tragediju? U službenoj povijesti to je bilo opisano kao završna faza rata, u kojoj su „neprijatelji dobili zasluženu pravdu". Dugo se o brojevima nije moglo ni govoriti. Britanski izvještaji navode 200 tisuća vojnika i 500 tisuća civila, Slovenci su popisali 13–14 tisuća svojih mrtvih, a procjene govore i o tri do pet tisuća srpskih i crnogorskih četnika. Dakle, nije riječ isključivo o Hrvatima već je, kako dr. Grahek Ravančić navodi, "tretman prema svim tim, kako ih oni nazivaju, antijugoslavenima, bio u principu isti".
- Jedini način da pokušamo raščistiti brojke na najbolji mogući način je ulazak u matične urede i pregledavanje matičnih knjiga – kaže dr. Grahek Ravančić.
No ni danas, 80 godina kasnije, politika prema Bleiburgu nije zauzela jasan stav. Kako dr. Grahek Ravančić navodi, o Bleiburgu se najviše priča uglavnom za vrijeme komemoracija i iako se nikome od njih nije sudilo, još uvijek se u javnosti postavljaju pitanja jesu li to žrtve ili nisu, jesu li nevine ili nisu.
Zaključno, dr. Grahek Ravančić podsjeća:
- Završetak Drugog svjetskog rata treba gledati kroz prizmu pobjede antifašizma nad fašizmom. To nitko ne osporava, ali događaji na Bleiburgu i na Križnom putu svakako moraju predstavljati jedan segment ukupne ocjene tog antifašizma.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
