– Budimo realni, jedan napad na postrojenja i ubojstva generala i znanstvenika neće zaustaviti iranski nuklearni program. Možda će ga privremeno usporiti, ali znanje ostaje. Netko će ga drugi voditi i Iran, kao i do sada, negdje će ga nastaviti. Privremeno će ga to usporiti. Ali to neće to zaustaviti cijelu priču oko nuklearnog programa u Iranu, a možda će i iransko vodstvo navesti na zaključak da je ipak najpametnije nabaviti nuklearni arsenal – smatra analitičar i nuklearni fizičar dr. sc. Tonči Tadić.
On dodaje kako u bilo kojoj znanstvenoj organizaciji postoji niz bilješki kako nastaviti dalje neki program, ako odu ljudi koji se s time sada bave. – Ako je riječ o političkoj odluci iranskog vodstva da se dokopa nuklearnog arsenala, onda taj put neće biti zaustavljen serijom ubojstava i zračnih napada – napominje dr. Tadić koji podsjeća na razloge ovih današnjih događaja.
Naime, Tadić podsjeća kako je 2016., zbog Trumpova inzistiranja, SAD praktički uništio JCPOA – Sveobuhvatni sporazum o nadzoru iranskog nuklearnog programa koji je sklopljen 2015. između Irana s jedne strane i SAD-a, Rusije, Kine, Njemačke, Francuske i Velike Britanije s druge strane. Iranu je tim sporazumom trebao biti dopušten mirnodopski razvoj nuklearne energije uz čvrsti nadzor IAEA. Počelo je tada, dodaje Tadić, i približavanje Irana Euroatomu, Europskoj zajednici za atomsku energiju, a sve radi čvrstog nadzora nuklearnog iranskog programa u skladu sa Sporazumom o neširenju nuklearnog oružja.
Trump i SAD iz toga su istupili 2016., a 2019. Iran obznanjuje kako je prekoračio limite obogaćivanja koje je predviđao JCPOA, a 2020. obznanili su da su stupili iz svega i da će obogaćivati uranij kako hoće.
Do koje su razine došli s tim postupkom, to nitko ne zna. – Ne zna se točno dokle su došli. Ali je u međuvremenu Trump ostvario cijeli niz prijateljskih kontakata sa Sjevernom Korejom, šaljući time poruku Iranu da su svi sporazumi koje je sklopio s Iranom besmisleni jer sutra mogu biti poništeni, a s druge strane pokazuje da poštuje i prijateljski se odnosi s onim zemljama koje imaju nuklearno oružje, poput Sjeverne Koreje, Rusije, Kine, itd. – napominje dr. sc. Tonči Tadić, dodajući kako je to, u neku ruku, bila poruka Iranu i drugima da nabave nuklearnu bombu ako žele da ih SAD poštuje. A u novom mandatu Trump je zaokrenuo svoj stav i ponovo počeo izravne pregovore s Iranom.
U međuvremenu je počela iranska igra mačke i miša s nuklearnim silama i IAEA-om. – Iran je 2006. pustio u pogon svoj reaktor na tešku vodu u Araku koji su pomogli sagraditi Rusi. Iran, da je htio, s obzirom na to da ima proizvodnju teške vode i da taj reaktor radi s prirodnim uranijem, mogao je napraviti bombu. Iran je na početku rada tog postrojenja mogao odlučiti da ide na razvoj plutonija, da je htio.
Priča ide u smjeru da, ako Iran odabere razvoj nuklearne bombe bazirane na uraniju, a ne na plutoniju, a uranij se nalazi u Araku, tada takvu uranijsku bombu nije potrebno testirati. Plutonijsku bombu nužno je testirati. Sve zemlje koje imaju skriveni nuklearni arsenal po svoj prilici imaju kapacitete za obogaćivanje uranija i razvijaju uranijske bombe za koje se smatra da ne zahtijevaju testiranje – objašnjava dr. Tonči Tadić mogućnosti i smjer iranskog nauma u razvoju nuklearnog programa. No trenutačno nitko ne može znati do kojeg je postotka Iran došao i u kojem opsegu, za koliko bombi. Sve spekulacije zadnjih pet godina posljedice su toga da ne postoji prava kontrola, a nitko nikome više ništa ne vjeruje. Dr. sc. Tonči Tadić napominje da postoje dva pravila koja vrijede za slučajeve kad netko novi nabavi nuklearno oružje. Prvi je da ta država prestaje biti predmet međunarodnog pritiska. Drugo pravilo je – kad nuklearni arsenal nabavi neka zemlja u nekoj makroregiji, onda nuklearni arsenal nabavljaju i svi ostali.
– Nabavi li Iran bombu, nakon toga bombu nabavlja Saudijska Arabija, Emirati i svi ostali koji se osjećaju ugroženi od iranskog arsenala. Za Izrael se spekulira da ima 80-ak bojevih glava, no ako Iran dobije bombu, nije ništa postigao već će samo za nekoliko godina to napraviti Turska, Saudijska Arabija i bit će okružen nizom zemalja koje će također imati nuklearni arsenal. Mislim i da zato cijelo vrijeme igraju igru mačke i miša – možda imamo, možda nemamo – pojašnjava dr. Tadić kojeg zabrinjava postoji li uopće mogućnost nekih daljnjih pregovora s Iranom nakon ovih napada.
– Mene više muči tko je sve znao za ovo? Ako Zelenski kaže da je Trump prije mjesec dana preusmjerio 20.000 projektila za protuzračnu obranu svojim bazama na Bliskom istoku, onda je vjerojatno SAD znao da se ovo sprema. Evakuirao je veleposlanstva, podigao uzbune u bazama... Dakle, kako u tim okolnostima vjerodostojno nastaviti pregovore? Trump može reći Irancima da nema utjecaja na Izrael, što ja tu mogu,,, Ali hoće li se tome vjerovati? Bit će sada zanimljiva komunikacija na razini Izrael – SAD – Rusija – Kina – dodaje dr. Tadić.
Upitali smo ga i o mogućnosti da u ovakvim napadima na nuklearna postrojenja dođe do curenja radijacije u okoliš. On smatra da je ta mogućnost mala. „Teško se to može dogoditi. Govorimo o zemlji koja dobro zna da će biti meta izraelskog napada na takva postrojenja. Nakon izraelskog napada na irački nuklearni program i postrojenja, svatko na Bliskom istoku tko pokušava raditi vlastito obogaćivanje pokušava to raditi tako da ima postrojenja zaštićena od napada, dobro ukopana. I sama postrojenja su zaštićena jer nije uputno da se dogodi u normalnom radu curenje radioaktivnosti. Ne vjerujem da je do toga moglo doći, ali ipak još ne znamo koliko je takvih iranskih postrojenja, koja je Izrael od njih pogodio i koji je stupanj njihova oštećenja – zaključio je dr. sc. Tonči Tadić.
FOTO Prizori iz Teherana nakon napada: Razrušene zgrade, dim se nadvio nad gradom
Iz svega navedenog zašto je onda dozvoljeno izraelu imati nuklearni arsenal?