Tko je, barem petnaestak minuta, slušao "Glazbeni kurikulum", autorsku emisiju o glazbi koja se svakog petka emitira na Yammatu, zna da je nesuđeni reformator obrazovanja u Hrvatskoj ne samo odličan poznavatelj glazbe nego i čovjek koji će zanimljivu i novu pjesmu pronaći tamo gdje se mi obični smrtnici ne bismo ni sjetili tražiti. Stoga je mnoge ljubitelje glazbe, ali i ove emisije, razveselila vijest da Boris Jokić piše knjigu o glazbi. I dobili smo mnogo više od onoga što smo očekivali.
Knjiga "60 otkucaja", koja nosi podnaslov "Glazbena lektira", svojevrsna je zbirka ne samo pjesama nego i važnih životnih tema, ali i emocija. Najlakše bi bilo reći da je ona svojevrsni "soundtrack" života, glazbe, ali i tema kojima je okupiran ovaj psiholog i ravnatelj Instituta za društvena istraživanja. Ono što knjigu čini posebno privlačnom jest i to da on kroz pjesme progovara i o onome o čemu se obično šuti, poput: smrti, samoubojstva, prijatelja koje pogubimo negdje na životnim putu... a tu su, naravno, i brojne teme koje unose svjetlo u naše živote, jer Jokić piše o mladosti, koncertima, druženjima, braku, rođenju kćeri. Taj vrlo iskren i intiman kut pričanja o glazbi lako postaje univerzalan, a to je tek jedan od dokaza da glazba nije tek zvučna kulisa naših života.
Odabir pjesama pokazuje generacijsku pripadnost, ali ne može mu se poreći da su ovdje priče o pjesmama koje danas možemo zvati klasicima (bez obzira na mišljenje "čistunaca"). Izbor je svakako i stvar osobnog ukusa te je posve jasno da do njega nije bilo nimalo lako doći. Sve su to pjesme koje bi trebalo poznavati svako misleće biće, barem na razini prvog slušanja nakon kojeg se može reći: "Ovo jest/ili nije za mene." Svakako je zanimljiv raspon žanrova i glazbenih stilova o kojima piše, kao i odabir domaćih pjesma koje su ušle u "60 otkucaja". Mnogi će reći da nešto nedostaje, neki sporiti odabrane pjesme ponekih izvođača, a najviše će biti onih koje će iznenaditi da se u knjizi nalazi i "Dva smo sveta različita" Tome Zdravkovića. Ta pjesma autoru služi kako bi upozorio da nas bilo kakvo dijeljenje – a posebno odbacivanje onih koji misle drukčije – odvodi na put kojim ne treba ići. Uz to ta je pjesma i poligon koji ukazuje na to da i "narodnjaci" (a tako smo s prijezirom nazivali tu glazbu sve dok se nije pojavila Lepa Brena i turbofolk) uz drukčije aranžmane mogu postati šansone ili kancone, ali i da su neki od izvođača te glazbe živjeli rock and roll živote i u njima doslovno prešli autodestruktivnu crtu koju podvlačimo pod "sex & drugs & rock and roll", kako propovijeda istoimena pjesma Iana Duryja & The Blockheadsa, koja, usput budi rečeno, nije u knjizi.
Jokić kroz priče o glazbi progovara o važnim temama koje žuljaju živote ljudi u Hrvatskoj, a tu je, kao i u gotovo svim svojim javnim istupima, u prvom redu na strani mladih, upozoravajući na njihovu snagu i kreativnost, ali i na načine na koje smo ih mi odrasli posve pacificirali, umrtvili i pretvorili u generacije kojima misli izlaze iz (ne)pametnih telefona. I ova knjiga dokazuje da oni nipošto nisu to, jer ilustracije za nju – a svaka pjesma ima svoju – nacrtali su srednjoškolci, učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. One su toliko dobre da pokazuju blistavu budućnost budućih umjetnika, ali i način na koji su posve mladi ljudi doživjeli i proživjeli glazbu o kojoj Jokić piše.
Na zagrebačkoj promociji knjige, koja je održana u Laubi, te su ilustracije bile izložene, ali gledajući ih na stranicama knjige, nemoguće se oteti dojmu da zaslužuju i prodajnu izložbu. Ne kako bi se Jokić obogatio, već kako bi se netko (i ja među njima) domogao ranih radova umjetnika čiju je vrijednost prepoznao dok je umjetnik bio tek školarac.
Čitanje knjige može čovjeka odvesti u posao kojem se nije nadao, na sastavljanje osobnog "soundtracka". Pri tome su moguća dva puta, jedan, malo lakši, ali nikako ne i jednostavan je onaj da sastavi listu 60 pjesama koje su mu obilježile život, a drugi da se uđe u svojevrsnu diskusiju s Jokićem i da mu se na odabrane teme ponude osobne pjesme. To je, zbog širine njegova poznavanja glazbe, vrlo težak zadatak, ali ja sam samoj sebi obećala napraviti baš to. Ostat će "Šejn" grupe Haustor, kao i vječna žal zbog propasti reforme (a to potpisuje "šuvarica") koja bi u lektiru uvela Štulića.
