Zamislite državu u kojoj sloboda govora nije bila samo nepoželjna, nego i opasna. Gdje bi vas zbog pogleda ili rečenice u pogrešnom društvu mogla početi pratiti služba iz sjene. Takva je bila komunistička Jugoslavija, u kojoj je sigurnosno-obavještajni sustav služio kao alat za kontrolu stvarnosti, u službi Partije. Kako objašnjava dr. sc. Josip Mihaljević iz Hrvatskog instituta za povijest, cijela ta priča počinje još tijekom Drugog svjetskog rata. Tada se, unutar partizanskog pokreta, rađa obavještajni aparat inspiriran zloglasnim sovjetskim NKVD-om, no vrlo brzo se pretvara u nešto više – sustav pod imenom OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda).
Njezin je zadatak bio jednostavan: očistiti put za komunističku vlast, pa i po cijenu ljudskih života. Bila je glavni instrument provođenja represije krajem Drugog svjetskog rata, a kad je završila svoje krvavo poglavlje, ustupila je mjesto novoj strukturi – UDBA-i (Upravi državne bezbednosti), koja se fokusirala na civilno stanovništvo, dok je vojni dio preuzeo KOS. No, ne zavaravajte se imenom. UDBA je bila sve samo ne neutralna sigurnosna agencija.
- UDBA i cijeli jugoslavenski sigurnosno-obavještajni sustav je imao ulogu, rekli bismo, mača i štita Komunističke partije. I ona će takvu ulogu imati i praktički sve do samog raspada Komunističke partije, odnosno do raspada i same Jugoslavije – ističe dr. Mihaljević.
Tko su bili neprijatelji?
Kao i svaki totalitarni sustav, i jugoslavenski je trebao – neprijatelje. Ti neprijatelji dolazili su iznutra i izvana: bivši pripadnici NDH, članovi HSS-a, politički disidenti, a posebna meta bila je "neprijateljska emigracija" – ljudi koji su iz inozemstva kritizirali režim. Među njima, hrvatska emigracija bila je posebno opasna jer je išla ka razbijanju Jugoslavije. Imali su snažnu intelektualnu produkciju – časopise, knjige, proglase, ali i radikalniji dio koji se nije bojao oružja. UDBA ih je imala na nišanu, a nije se libila ni drastičnih mjera. Koristila je klasične metode prisluškivanja, praćenja, čitanja pošte, diskreditiranja u javnosti, ali i likvidacije.
- Te fizičke likvidacije nisu bile samo u Jugoslaviji, nego su se više-manje isključivo događale izvan teritorija Jugoslavije. Jugoslavenski agenti su organizirali ubojstva raznih emigranata na teritorijima drugih država Zapadne Europe, Amerike, Australije i drugih – objašnjava dr. Mihaljević.
One koji nisu željeli surađivati dobrovoljno, često se lomilo pritiscima – ucjenama, prijetnjama obitelji ili korištenjem kompromitirajućih materijala.
Struktura i promjene
Do 1966., UDBA je bila podijeljena na osam odjela, od kojih su tri bila ključna – za unutarnje neprijatelje, vanjske neprijatelje i strane obavještajne službe. Cijeli taj sustav ozbiljno se zatresao 1966., kad je smijenjen moćni Aleksandar Ranković, drugi čovjek iza Tita, jer je, kako kaže dr. Mihaljević, "prisluškivao Tita“ i stvorio službu "iznad same partije, iznad same države“.
Taj politički potres doveo je do velikih promjena – UDBA se preimenovala u "Službu državne sigurnosti" (SDS), a dotad centralizirani sustav razbija se na republičke jedinice. Od 1967., svaka republika i pokrajina imala je svoju vlastitu službu, ali se i dalje sve kontroliralo preko Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka.
Kadrovi unutar tih službi nisu se birali javno.
- Dužnosnici su postavljani direktno, nalogom najviših političkih tijela – kaže dr. Mihaljević, a radna mjesta punila su se „provjerenim kadrovima“, često i rodbinski povezanim.
- Dakle, radilo se o tome da morate imati povjerenja u osobu koju zapošljavate u takav sustav i to su bili više-manje provjereni kadrovi koji su bili skloni tom da čuvaju taj poredak – objašnjava dr. Mihaljević.
Hrvatsko proljeće i novi udar
Pravi preokret dolazi početkom 70-ih. Studenti na ulicama, nezadovoljstvo u narodu, a onda i slom Hrvatskog proljeća 1971. Tada služba dobiva „potpuno odriješene ruke“ za obračun s političkim protivnicima. Situaciju dodatno radikalizira „tzv. bugojanska skupina“ – hrvatski emigranti koji 1972. naoružani upadaju duboko na teritorij Jugoslavije, tamo oko područja Bugojna i Bosne.
To je bila kap koja je prelila čašu. Započinje rigorozna borba protiv svih nepodobnika, slijede fizičke likvidacije, atentati na hrvatske emigrante izvan granica Jugoslavije, ali i suđenja domaćim neistomišljenicima, često bez stvarnog temelja.
Usporedba s današnjim službama
I danas se sigurnosne službe bave operativnim radom, ali razlika je temeljna. U komunističkim režimima službe su štitile Partiju, ne državu.
- Temelj njihova djelovanja je bilo djelovanje protiv klasnog neprijatelja, odnosno protiv svih onih koje se smatralo neprijateljima Komunističke partije - rekao je dr. Mihaljević, za razliku od zapadnih službi koje su lojalne ustavnom poretku.
Kao što vidimo, sigurnosno-obavještajni sustav u Jugoslaviji bio je mehanizam koji je u tišini i sjeni držao cijelo društvo pod kontrolom. Sustav je bio moćan, sveprisutan, i usmjeren na jedan cilj – očuvanje vlasti Komunističke partije.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
