Iskrene su, otvorene, smiju se, bacaju fore, motaju duhan, britko artikuliraju svoje misli, a opale i pokoju psovku. Sve to popapre purgerskim slengom, kvartovskom spikom i anglizmima. Postoji šansa da vaša djeca već znaju za Paulu Turčić, Ivu Lemo i Tiu Plejić, da su na njih nabasali skrolajući po Instagramu, YouTubeu ili TikToku. Tri prijateljice u ranim dvadesetima, kažu, "imaju puno za reći", no doziraju to. Jednom tjedno, u polusatnom podcastu. Kad ga ne snimaju, što obično čine srijedom, kako bi novu epizodu stigle izbaciti do nedjelje, onda studiraju, sve tri u Zagrebu: Paula grafiku, Tia animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti, a Iva tehničko-tehnološki smjer na Grafičkom fakultetu.
Od anegdota vezanih uz prva pijanstva, (ne)iskustvo cuganja pelina, rakije, levača i gembača, švercanja bljuvotine s nekog partyja u kutiji za cipele pa do toga zašto je identitet ono najvrjednije što svatko od nas ima, u pet dosad objavljenih epizoda Dvadesetih ćakulale su i o kulturi ispijanja kave karakterističnoj za hrvatsko podneblje, o tome što znači biti autentičan i zašto im je pokojni papa Franjo bio najbolji, iako ne idu u crkvu.
Na ideju za podcast, kažu, došle su u tramvaju, dok su se vraćale s predavanja. "Taj dan Iva nam je došla pozirati na Akademiju kao model. U vožnji od Jadran filma gdje nam je trenutačno smještena Akademija zapričale smo se, onako baš epski, tipično za nas tri i rekle si, mi ovo moramo snimiti. Super smo se posložile, mene interesira snimanje, Iva nam montira epizode, a Paula nam slaže grafike i vodi društvene mreže, prepričava nam Tia.
U moru podcastera koji duže od njih brode domaćom i regionalnom audioscenom, ipak su, tvrde, uspjele pronaći nišu koju još nitko nije pokrio, barem ne onako kako one to čine. "Znamo da ima dobrih kreatora s naše scene, dečki koji snimaju Urlaonu, Leon Morić i Antonio Kondres su nam fora, ali nismo naišle na podcast koji vode žene, a koji baš pogađa teme onako kako ih mi želimo obraditi i o kojima želimo slušati", kaže Lemo.
Prvu epizodu Dvadesetih snimile su na Opatovini. "Najamaterskija je na svijetu, ali toliko nam je draga. Izašle smo na kavu, htjele smo fotkati malo po gradu, a onda smo otišle u park, sjele na klupicu i presjekle. Rekle smo sebi, nećemo više planirati kad ćemo započeti s idejom o podcastu. Evo, sad ćemo. Postavile kameru i tamo na travi snimile prvu epizodu", prisjećaju se.
Doista, trio Dvadesetih kao da svoje vršnjake poziva za stol, na kavu i pljugu, da s njima rasprave i podijele nešto smiješno, pa čak i sočno. "Sviđa nam se ta brija da nas ljudi prisluškuju, da kao tri cure u kafiću diskutiramo za sebe, ali i da istovremeno otvaramo prostor četvrtoj osobi, publici. Ustvari, naš podcast personificira mozak jedne mlade osobe", istaknula je Tia.
Rezultat: Ljudi su im počeli prilaziti i govoriti im: "Osjećam se kao da sam na kavi s vama", ističe Turčić. "A što prijatelji pričaju na kavi? Pa zezaju se, otvaraju zabavne, no ulaze i u neke složenije, dublje teme. Na primjer, epizodu o autentičnosti odlučile smo snimiti jer znamo puno mladih ljudi koji se bore sa svojim identitetom i ako čuju nekoga tko će im reći, hej, i ja se mučim s tim, užasno sam prije bio nesiguran, barem jednoj osobi će to biti drago čuti", poručila je.
U narednim epizodama planiraju ugostiti i neke njima zanimljive, važne i drage ljude, ali i neistomišljenike, a sve kako bi dodatno obogatile međusobnu razmjenu mišljenja i dijalog.
Sadržaja im očito neće nedostajati jer postoji mnoštvo aktualnih tema koje zanimaju 20-godišnjake. "Dvadesete su nam svima kompletno jedno novo polje života, nešto za što se uopće nisi pripremio i ne znaš što da očekuješ. Mladim ljudima je drago čuti da svi to prolazimo u isto vrijeme i da tri osobe koje su donekle stabilne i imaju normalan pogled na život suosjećaju s njima. Nakon prve tri epizode koje smo objavile, fenomenalno je što komentari publike nisu išli u smjeru – pričate o glupim stvarima, iritantne ste, nego doslovno, samo je bilo – e daj pliz samo nabavite bolje mikrofone", rekla je Lemo.
Odnedavno stoga imaju novo pojačanje u timu. "Vidio sam da su im ljudi u komentarima prigovarali za loš zvuk, a svidjela mi se ideja i vibra koju odašilju jer i ja imam dvadeset, pa sam im odlučio pomoći. Ponudio sam im svoj radni prostor i složio im dinamičke mikrofone", rekao je kako mu tepaju, njihov anđeo, inače Alan Prelac, medijski tehničar i vlasnik studija A11 na zagrebačkoj Trešnjevci.
Na pokretanje Dvadesetih ponukao ih je i osjećaj da je alternativna kulturna scena u Zagrebu oslabila tijekom godina. "Zatvorio se kulturni centar u Mesničkoj, a u Medici eventi više nisu kao što su bili prije. Tamo sam najviše išla na rap evente, ali to tijekom godina fakat sve više i više propada, nema novaca u tome. Baš šteta jer je prezabavno, a to je organizacija koja stvarno žudi za tim da klince uvede u svijet umjetnosti i u street kulturu, da se povežu s njom. Kako je sve lagano propadalo, izgledalo nam je kao da više nema umjetničke scene te vrste kod nas. Pričale smo baš o razlici između Hrvatske i Srbije. Njihova alt-art scena mnogo je razvijenija od naše i u koju god ulicu da zagaziš, upoznat ćeš nekog zanimljivog. Bilo nam je tužno što tako nije i kod nas", rekla je Lemo.
Umjetnici se često identificiraju kao vukovi samotnjaci pa je podcast ove vrste prilika i za svojevrsno formiranje kolektiva, smatra Plejić. "Htjele smo biti dio nečega, imati zajednicu u kojoj ćemo se moći međusobno podržavati, ali to je teško jer trebaš upoznati ljude i povezati ih. Nedavno nam se javio Zabrij Radio. To je neovisni internetski radio koji podupire različitost umjetničkog izražavanja. S njima smo dogovorili suradnju, pa će svaku nedjelju novu epizodu našeg podcasta staviti na svoj SoundCloud”, dodala je.
Na pitanje zašto bi ih trebala pogledati nečija mama, kažu kroz smijeh 'pa da vide kaj ima djeca rade'. "Općenito, muči nas manjak empatije prema mladima, klincima i studentima i zapravo bi nam bilo drago da naš podcast pogledaju svi koji ne spadaju u našu demografsku skupinu, da pokušaju razumjeti kako nam je. Nakon faksa se očekuje da imaš sve posloženo, da praktički odmah trebaš pronaći posao, a zapravo istina je da smo svi užasno izgubljeni", istaknula je Plejić.
Ipak, ponosne su na ono što su dosad postignule, unatoč nekim komentarima koji ne odobravaju njihov rad. "Mi smo tri cure koje su na prostoru Balkana i Hrvatske, stale ispred kamere i odlučile sebe i svoja mišljenja objavljivati. Mi ćemo dobivati hejt kako god okreneš. Da naš vršnjak, muškarac, govori identične poput nas, ljudi će ga puno manje ocrnjivati", smatra Paula. No, podražavatelja je ipak više, napominje Iva. "Čak i oni koji nas ne slušaju jer podcasti nisu njihov đir, kažu ali svaka vam čast zato jer ja ne bih mogao stati pred mikrofon, izreći svoje mišljenje i pustiti da apsolutno svatko ima svoje mišljenje o tvome mišljenju, a što nije slučaj inače u životu", pojasnila je Lemo.
Najdraže bi im bilo da ih gledaju mlade cure, njihove vršnjakinje, kažu. "Htjele bismo da se osjećaju viđeno, da znaju da postoji netko tko ih razumije i tko ih može saslušati, dati im savjet ili utjehu. Za neke stvari nema rješenja, no puno je lakše nositi se sa stresom odrastanja kada znaš da je to što osjećaš, apsolutno ljudski i normalno, kada znaš da imaš to s kime podijeliti", rekla je Iva. Ako želiš učiniti nešto kreativno, odvaži se na to i ustraj, poručile su. "Primi se toga i radi, učini to radi sebe, ne radi slave i priznanja, nego zbog sebe", naglasila je Paula.
No Paula, Iva i Tia voljele bi da njihov podcast pogledaju i dečki. "Voljele bismo da nas čuju, da nas pokušaju shvatiti. Čak i da se ne slažu s našim mišljenjima, da probaju razumjeti odakle ona dolaze", zaključile su.
