Jedan od najpopularnijih i najizvođenijih baleta na svijetu "Giselle" Adolphea Adama u koreografiji Joséa Carlosa Martíneza te pod dirigentskim vodstvom Berislava Šipuša nedavno je na daskama Hrvatskog narodnog kazališta proslavio svoju 200. izvedbu. "Giselle" je u Zagrebu publika prvi put imala priliku gledati još pretprošlog stoljeća, točnije 21. siječnja 1897. godine, a kuriozitet je da u programskoj cedulji te izvedbe nije navedeno ime koreografa, no pretpostavlja se da je sama Ema Grondona, prva zagrebačka Giselle, bila ujedno i prva koreografkinja ovog baleta. Posljednjih šezdeset godina Giselle se na sceni HNK izvodi gotovo kontinuirano, a sa svoje dvije stotine izvedbi spada u najizvođenije balete tog kazališta.
Upravo tim povodom u HNK je prvu posebnu gala izvedbu održao 30. travnja, dok je druga zakazna za 3. svibnja, a u njima će zajedno uz prvake Baleta zaplesati i prvaci milanske La Scale. Ulogu Giselle 30. travnja tumačit će Nicoletta Manni, primabalerina Baleta Teatro alla Scala, dok će ulogu grofa Albrechta igrati Guilherme Gameiro Alves. Na izvedbi 3. svibnja ulogu Giselle tumačit će Iva Vitić Gameiro, a grofa Albrechta prvak milanskog kazališta Timofej Andrijashenko.
S obzirom na to da su Nicoletta i Timofej jedan od najpoznatijih talijanskih, a možemo slobodno reći i svjetskih baletnih parova, a Iva i Guilherme su već godinama najprepoznatljiviji baletni par na domaćoj sceni, posebno će zanimljivo biti vidjeti kako će izgledati te izvedbe u kojima će se parovi "izmiješati". Osim što su svi vrhunski plesači, zanimljivo je istaknuti to kako su i Iva i Guilherme i Nicoletta i Timofej, osim u kazalištu, parovi i privatno. Jasno je kako je zbog svega nabrojenog itekako bilo razloga da porazgovaramo sa svima njima te ih priupitamo malo o njima samima, malo o baletu općenito, malo o "Giselle", razmjeni na daskama koja će uslijediti...
– Baletom sam se počela baviti sa šest godina. Prvo sam krenula na predtečaj, a potom sam kao devetogodišnjakinja u prvi razred baletne škole. Po završetku srednje baletne, kad mi je bilo 16, dobila sam UNESCO-ovu stipendiju za Tanz Akademie u Zürichu, gdje sam nakon dvije godine diplomirala. Čim sam postala punoljetna, počela sam plesati u zagrebačkom HNK, a nakon tri sezone dobila sam ponudu od portugalskog koreografa Vasca Wellenkampa da odem plesati za portugalski nacionalni balet u Lisabonu – svoje profesionalne početke sažima Iva. U Portugalu je ostala dvije kazališne sezone, a tamo je upoznala i svog budućeg partnera Guilhermea.
– Međutim, postoji tu jedna kvaka – dodaje Guilherme (i to na hrvatskom, koji odlično govori.) Mnoge muče padeži i naša, kako je stranci obično opisuju, teška gramatika, ali simpatični Portugalac koji u Zagrebu živi od 2011. godine, kada je s Ivom došao plesati u HNK, hrvatski govori tečnije i ispravnije od mnogih kojima je on materinski. Zastane tek tu i tamo kada se ne može sjetiti neke riječi, a tu onda obično uskoči Iva. Kod kuće, kažu, govore na tri jezika – portugalskom, hrvatskom i engleskom, tako da apsolutno nikada nemaju problema sa sporazumijevanjem. No vratimo se onome što je Guilherme želio reći.
– Kao i Iva, i ja sam kao devetogodišnjak krenuo o osnovnu baletnu školu, a potom sam nakon završetka srednje otišao na doškolovanje u Zürich. Nakon dvije godine sam diplomirao i dobio prvi posao u Finskom nacionalnom baletu u Helsinkiju. Ali Iva i ja se nismo upoznali u Zürichu, iako smo se usavršavali na istome mjestu, u istoj školi. Nismo ni radili zajedno pa se nismo ni tako sreli, nego se to dogodilo slučajno, nakon što sam iz Helsinkija došao na praznike u Lisabon. Iva je tamo radila u kazalištu s mojim bratom, a ja sam, baš zato što mi je brat tamo, došao vježbati kako ne bih ispao iz forme, vidjeli smo se i to je, iako zvuči kao floskula, doista bila ljubav na prvi pogled – govori Guilherme. Prvu godinu nekako su preživljavali u vezi na daljinu jer su plesali na različitim krajevima Starog kontinenta, a onda su shvatili da žele živjeti i raditi zajedno te su, zbog raznovrsnosti repertoara, odlučili doći u Zagreb, u HNK. Osim toga, kod nas je, govore, balet jako cijenjen i sve su predstave uvijek krcate.
– Balet se u Hrvatskoj puno više cijeni nego u Portugalu, a i mediji se više zanimaju za nas i naš posao. Osim toga, naše su dvije zemlje jako slične, osim što su Portugalci možda mrvicu opušteniji – tvrdi Guilherme. Nisu istinite, kažu, ni predrasude koje se mogu čuti o balerinama i baletanima. Nisu to kao u filmu "Black Swan", samo krv, znoj i suze, govori nam Iva. A na često ponavljanu tvrdnju da su balerine anoreksične, samo se smije jer ona, kaže, jede sve što želi, a na svakodnevnim probama to se sve i potroši, a takav tempo ne bi mogla izdržati da ne jede. Slično je i s Guilhermeom, koji je jako zavolio hrvatsku kuhinju. Jedno od najdražih jela mu je, kaže, pašticada, a posebno voli vrijeme Božića zbog štandova i – odličnih kobasica. No vratimo se baletu, točnije, "Giselle". U čemu je tajna tog komada, zašto je baš on uspio dogurati do tolikog broja izvedbi, što je to što publiku privlači baš njemu? I to ne samo kod nas, nego diljem zemaljske kugle.
– "Giselle" je, bez sumnje, najljepši romantični balet na svijetu. Unatoč proteku vremena od praizvedbe u Parizu 1841. godine, njegova struktura nije previše mijenjana. Kada pomislite na balerinu, u glavi imate upravo Giselle, to je uloga kojoj se divi i publika, ali i svaka djevojka koja mašta postati balerinom. Uz to, uloga Giselle, seoske djevojke koja umre zbog nesretne ljubavi, privlačna je i zbog interpretativne složenosti. U prvom činu ona osjeća pravu, istinsku ljubav, a potom dolazi drama izdaje i ludila te transformacija u duha. Rijetko koji balet nudi takvu promjenu na prijelazu iz prvog u drugi čin. Osim toga, Giselle su kroz povijest plesale najveće balerine koje smo ikada imali, poput Yvette Chauvire, Carle Fracci, Liliane Cosi, Alessandre Ferri... A to svima nama koji dobijemo priliku plesati tu ulogu daje ogromnu motivaciju, da pokušamo biti poput naših uzora ili možda sanjati čak o tome i da ih nadmašimo – kazuje talijanska primabalerina Nicoletta Manni. Prebacivanje iz uloge mlade, naivne, zaljubljene djevojke u scenu totalnog ludila transformacija je za koju, kaže, vježba već godinama, a iako ju je izvela nebrojeno puta, još uvijek, smatra, ima mjesta za napredak s obzirom na njezinu kompleksnost.
– Svaka balerina interpretira Giselle na neki svoj način, sve smo mi drukčije Giselle, a moj uzor, moja idealna Giselle je Carla Fracci, s kojom sam imala sreću raditi u La Scali. Od nje sam naučila kako potpuno opustiti ruke u drugom činu, tako da one doista izgledaju kao da teku zrakom, kao da doista nisu od krvi i mesa, da ne pripadaju čovjeku, nego duhu – govori Nicoletta. S njom se slaže i Iva, koja potvrđuje kako je Gisellina "scena ludila", kada otkrije da joj je Albrecht lagao o svom identitetu i da ima zaručnicu na kraju prvog čina, jedna je od najpoznatijih i najizazovnijih scena u baletu općenito, i to zbog zahtjevne tehnika plesa i ekspresije emocija. Originalni balet iz 1841. godine sadržavao je 54 minute mimike i 60 minuta plesa, što podrazumijeva da su vrsni plesači trebali biti i vješti glumci. Tijekom godina ples je preuzeo puno važniju ulogu u pričanju priče. Inače, nakon premijere 1841., tijekom 1800-ih godina balet "Giselle" reklamirao se kao balet fantastike, što je značilo da se radnja baleta dijelom odvija u mračnom i moćnom duhovnom svijetu te da sadrži nadnaravne i elemente fantastike. Suprotno tome, "Trnoružica" se opisivala kao vilinski balet u kojem se pojavljuje dobroćudniji svijet vila. Još jedan kuriozitet vezan za "Giselle" je i da je to jedan od prvih dugometražnih baleta u kojem su se nosile špice. Ovakve baletne papučice omogućavale su plesačima da izvedu pokrete nalik lebdenju i kretanju po zraku. Koliko se zahtjevno pripremiti za ovakav dugometražni balet u kojem dolazi do razmjene partnera, koliko će uopće proba odraditi, koliko vremena imaju da među sobom to sve poslože, da se naviknu na neku novu dinamiku s drugom osobom nakon što su s nekim drugima prethodno odradili desetke baleta...?
– Skupa imamo točno tjedan dana da se uhodamo, ali s obzirom na to da smo svi već to plesali i da imamo poprilično iskustva, smatram kako je to dovoljno. Kostur baleta je isti, uglavnom ćemo dogovarati neke sitnice i detalje, a, iskreno, po ovome što smo do sada imali priliku raditi, mogu reći kako i Guilherme i ja baš uživamo surađivati s Nicolette i Timofejom. Osim što su veliki profesionalci doista su i divni ljudi, pristupačni, opušteni, a onda je i atmosfera u kazalištu dobra i sve je puno lakše – kazuje Iva. S obzirom na to da razgovaramo s dva baletna para, zanimalo nas je dogodi li se često ljubav na kazališnim daskama između baletana i balerine ili je ovo samo velika slučajnost?
– Istina je da ima dosta parova, kako kod nas na domaćoj sceni tako i vani. Nema tu ništa čudno, balet zahtijeva cjelodnevni boravak u dvorani i naravno da se privlačnost pa i ljubav dogode, ipak nas ta osoba može najbolje razumjeti i podržati – objašnjava Iva. Oboje ističu kako je u njihovoj profesiji, koja zahtijeva mnogo odricanja i ne ostavlja puno slobodnog vremena, puno lakše održavati ljubavnu vezu kada radite zajedno.
– Balet je vrlo specifična profesija, stalno smo u kazalištu, imamo tisuće proba, a kad imamo predstavu, moramo se prije i poslije odmoriti i fizički, ali i psihički, tako da je puno lakše biti s nekim tko sve to također proživljava s tobom iz prve ruke – nadodaje Guilherme uz opasku kako mu je najljepše plesati s Ivom jer, kada dijele pozornicu, oboje osjećaju ogromnu ljubav i poštovanje jedno prema drugome, a to onda prenose i publici. Njih dvoje su, može se to slobodno reći, život posvetili baletu, kojem se Iva vrlo brzo vratila nakon što je ne tako davno rodila sina. Koliko je to bilo teško, jer laici često misle kako porod za balerinu znači prekid karijere?
– Na početku mi se činilo da će biti puno teže, ali mislim da tijelo ipak vrati to što mu se na neki način posvećujete cijeli život. Od početka karijere disciplinirana sam po pitanju rada, a vježbala sam sve do kraja trudnoće i balet i pilates. Izgleda da se isplatilo, iako povratak nije baš bio idealan. U početku mi je bilo teško skakati, osjećala sam se tromom, kukovi su bili blokirani, ali već nakon nekoliko tjedana se sve počelo vraćati na svoje. Nakon što sam postala majka, još mi je veći užitak plesati na sceni – govori Iva.
Timofej Andrijashenko, rođeni Latvijac i osvajač zlatne medalje na Moskovskom međunarodnom baletnom natjecanju, kaže kako se njegov život vrti oko baleta, jer baletu moraš posvetiti cijeli život, ali da mu u konačnici nije teško raditi ono što voli s osobom koju voli. Malo ljudi na svijetu ima taj privilegij. On i partnerica Nicoletta prvi su put u Zagreb došli prije tri godine, kada su bili gosti Baletnog gala koncerta. Poznat po svojoj osebujnoj umjetničkoj interpretaciji, ponovno je, baš kao i Nicoletta, zagrebačku publiku oduševio lani kada su u HNK izvodili "Labuđe jezero".
– Već tijekom prvog dolaska u Hrvatsko narodno kazalište osjetili smo izvanrednu energiju u kazalištu. Plesali smo diljem zemaljske kugle, u Hong Kongu, Moskvi, Šangaju, Brisbaneu i tako dalje, ali toliku strast za baletom, mogu to slobodno reći, pa neka se drugi i naljute, osim u Italiji, nisam osjetio gotovo nigdje. Iva i Guilherme, koje smo upoznali za našeg prvog dolaska u Zagreb, dijele tu energiju s ovim gradom, koji jednostavno obožava ples. Ne znam u čemu je tajna, ali veselimo se svaki put kada tu dolazimo, a nadamo se da će biti prilike i idućih godina – govori Timofej, koji je, za razliku od svih ostalih aktera ovog članka, na balet krenuo ne zato što je želio, nego zato što ga je na to natjerao otac. Trebala je to biti kazna za (pre)živahnog sina, nešto što će ga naučiti disciplini, ali taj se svijet toliko svidio 10-godišnjem Timofeju da ga je cijelog obuzeo. S druge strane, za Nicolette bi se slobodno moglo reći da je, doslovce otkako je prohodala – balerina. Majka ju je kao bebu često vodila sa sobom u svoju školu plesa, gdje je Nicoletta provodila sate, dane, tjedne, mjesece, pa nije ni čudo da je prije naučila plesati nego govoriti. Njih dvoje su se, nakon putešestvija po Europi, susreli 2014. u Milanu, a ubrzo nakon toga oboje su dobili glavne uloge u "Giselle" – on grofa Albrechta, a ona, naravno, seljanke Giselle. Taj balet ih je spojio u svakom smislu, a imaju takvu energiju dok ga izvode da su već više puta u mnogim svjetskim medijima, pa i onima koji se bave isključivo kazalištem ili baletom, poput Dancing Timesa, proglašavani najboljim baletnim parom u proteklih desetak godina. Upravo zbog toga zagrebačka publika može biti itekako sretna što se vraćaju u hrvatsku metropolu, gdje će zajedno s Ivom i Guilhermeom publici pružiti nezaboravan baletni doživljaj.
