Priznajem da sam bila skeptična. Što danas u kazalištu može značiti priča o ljubavi? Čak i ona priča koja istovremeno govori o smrti, trpljenju, muškom prijateljstvu? Pitala sam se hoće li publika, i ja zajedno s njom, imati strpljenja, empatije, osjećaja... hoće li nam sve to samo ići na živce. I bila sam sto posto – u krivu!
U našem vremenu ljubav je izlizana kao sto puta iskuhana i isprana plahta; s jedne je strane lako dostupna, dodirom prsta na nekom ekranu, totalno erotizirana tako da se čini da je od duboke i često sluđujuće emocije ostala tek razbibriga i rekreacija. A opet, s druge strane te plahte duboka je ljudska čežnja za gotovo nebeskom čistoćom te emocije, za snagom koju nam daje da budemo najbolja verzija sebe. I dok pišem o tome, zvuči kao običan kliše, pa kako onda iz tog klišea istrgnuti trosatnu kazališnu predstavu? Možda je tajna u tome što svi (čak i oni koji to nisu spremni priznati) čeznu za onim što u našim mislima, sjećanjima i željama pokriva ta plahta kada se pretvori u podlogu užitka duše i tijela. No ljubav i kazalište, unatoč velikim djelima koje nam je dramsko pismo ostavilo tijekom povijesti, uvijek su mač s dvije oštrice, predstava koja se najlakše otme kontroli, ona u čiju magiju unaprijed sumnjamo. Takvim predstavama koje se bave ljubavlju vjerujemo samo ako vjerujemo ljudima koji tumače uloge ljubavnika, a oni u svojim izvedbama zapravo moraju pogoditi neku žicu koja je nama bliska i prepoznatljiva, onu koja će nas vratiti u neku našu ljubav. To nas opet dovodi u novu dilemu, jer gdje pronaći žicu koju će prepoznati ako ne svi, a onda barem većina ljudi koja ih gleda. I zato tema ljubavi danas u kazalištu na sebi nosi znak opasnosti.
Jednom sam o tome već pisala; da, imam svoju omiljenu verziju Shakespeareove tragedije "Romeo i Julija" i ne, to nije ona u kojoj se svijet zaljubio u (jako mladog i jako zgodnog) Leonarda DiCaprija, 1996. godine, i to na prvi pogled u magičnoj filmskoj sceni koju je redatelj Baz Luhmann snimio tako da njegovo lice prvi puta vidimo kroz akvarij. Do danas volim jednu raniju, naravno kazališnu, verziju te najpoznatije ljubavne priče na svijetu, onu koju je režirao Dražen Ferenčina, a u kojoj su jako, jako mladi Olga Pakalović (prije Akademije) i Nenad Cvetko glumili tragične glavne junake. Pamtim tu njihovu mladost i nevjerojatnu energiju, pamtim i način na koji sam vjerovala toj mladosti, jer ubit ćeš se zbog ljubavi kada si baš tako strašno mlad i zaljubljen na razini ludujućih hormona.
I nije nimalo nevažno da je upravo Ferenčina danas ravnatelj Dramskog kazališta Gavella, koje od ovog travnja na svom repertoaru ima ljubavnu priču koja Shakespeareu stoji rame uz rame, "Cyrano de Bergerac", dramu koju je davne 1897. napisao Edmond Rostand – i to u stihovima. Nakon i više nego uspjele premijere, na kojoj je prepuna Gavella predstavu stojećke ispratila ovacijama, nameću se dva zaključka. Prvo, Ferenčina je kao iskusni kazališni lisac (opet) prepoznao potencijal teme ljubavi u kazalištu, a tu je repertoarnu odluku ne samo upotrijebio u pravom trenutku, nego je oko nje okupio i ljude koji znaju što i kako s ljubavlju i koji uz "tonu" kreativnosti imaju i čistu kazališnu "dušu" koja im ne dopušta da skliznu u cinizam, patetiku, možda i nakaznu karikaturu koja nastaje kada se tema "prevodi" u jezik suvremenosti.
Gavella i njen ravnatelj povukli su "Cyranom" riskantan potez, ali njime dokazali da je gotovo nemoguće odrediti koja će tema uspjeti u aktualnom kazališnom trenutku. Čak bih ja, da me netko pitao, rekla da na sigurno "igra" HNK Split s odlukom da na scenu postavi "Woyzecka", u režiji Boruta Šeparovića, tešku i brutalnu ratnu priču, itekako primjerenu vremenu u kojem strahujemo da je veliki rat ponovno pred vratima, dok dišemo na škrge neizvjesnosti odbijajući od sebe pomisao da je on već počeo, samo što to još nitko nije objavio. Rat, užas i stradanja već su godinama kurentna kazališna roba, često upotrebljena i za nekazališna prepucavanja, kao što se to dogodilo i splitskoj predstavi, koja je, sudeći po svim kritikama koje sam pročitala, u potpunosti antiratna, ali je ipak prozvana zbog korištenja dokumentarnih prizora s ukrajinskih bojišnica. Zato me toliko i čudi i veseli činjenica da se ovog puta dogodilo da je rat pobijedila priča o ljubavi. I to ona koja je po svemu što nam govore o modernom teatru, čemu se redatelj Aleksandar Popovski odlično izruguje na početku "Cyrana", staromodna i "sporovozna".
O da, itekako je "Cyrano" opasan za današnji teatar jer ako banaliziramo, to je priča o ludo zaljubljenom čovjeku koji se zbog fizičkog deformiteta (tj. velikog nosa) ne usudi voljenoj priznati kako stvari stoje. Kada se ona zaljubi u ljepotana, on će iskoristiti njegovu nevičnost stihovima i umjesto njega pisati vatrena ljubavna pisma. Tako će se ona zaljubiti u lijepo lice i još ljepše riječi, ne znajući da voli dvojicu. Rostand nas kroz svoje junake već stoljećima pita u što se zaljubljujemo, a mi mu još uvijek ne znamo odgovoriti. Jedan od mogućih odgovora ponudili su redatelj Popovski i njegova glavna glumačka zvijezda Ozren Grabarić u naslovnoj ulozi u predstavi koja je precizno odmjerila i sve ostale začine osnovne priče (mačeve, dvoboje, osvetoljubljive moćnike, udovicu u samostanu, ljubavno priznanje u smrtnom času...) da bi na sceni zablistala braneći ljubav u njenoj najčistijoj varijanti.
I sam Grabarić, u intervjuu prije premijere, govorio je da je nemoguće predvidjeti kako će ljudi reagirati na predstavu i o svojoj nadi da će prepoznati ogroman trud koji je u "Cyrana" uložila cijela ekipa. Uz veliku vjeru u samo djelo, redatelja i cijeli posao koji je obavila ekipa predstave, izjedala ga je sumnja koliko su ljudi danas spremni za takvu priču o ljubavi. Pokazalo se da su spremni i željni. I to bi trebao biti pravi putokaz. I to ne samo za kazalište. Ljudi su očito zasićeni i zamoreni svim tim izvedenicama superjunaka, eksperimenata izvedbenih umjetnosti koji cjepkaju ljudsku pozornost, ali i njihove emocije. Vraća se vrijeme u kojem želim gledati (i na filmu i na televiziji) ljude u čije emocije i postupke vjerujemo jer život nam je i previše začinjen nelijepom stvarnošću da bismo mogli koncentraciju dosegnuti na sadržajima koji nisu iskreni i koji su pred nama iz kalkulantskih razloga. Travanj 2025. za mene ostaje mjesec u kojem sam vidjela svjetlo na kraju tunela i predstavu koja je doprla do mog mozga i mog srca.
