in memoriam Željko Vukmirica

Njegova gluma oduševila je glasovitog Ionesca, a da bi snimio film kućuje stavio pod hipoteku

Željko Vukmirica
Jurica Galoić/Pixsell
06.05.2025.
u 10:47

U sjećanju domaće, posebice zagrebačke publike, Željko Vukmirica ostat će neizbrisivo upisan kao autor i izvođač monodrame "Povijest moje gluposti". Premijerno izvedena još 1979. godine, ova je predstava postala fenomen, odigrana više od tisuću puta u Teatru Exit i na gostovanjima diljem zemlje, a Vukmirica ju je igrao i na engleskom jeziku u inozemstvu

Hrvatska kulturna scena ostala je siromašnija za jednog važnog umjetnika – u 72. godini preminuo je Željko Vukmirica, cijenjeni kazališni, televizijski i filmski glumac, pedagog i autor. Rođen u Zagrebu 11. listopada 1953. godine, Vukmirica je diplomirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1976., nakon čega započinje bogatu karijeru koja će ga učiniti jednim od prepoznatljivih lica domaćeg glumišta.

Sam Vukmirica svoje je glumačke početke u jednom intervjuu za Večernji list opisao ovako: "Počeo sam u kazalištu, ali zapravo, ako bih baš htio biti sasvim precizan, počeo sam s filmom. Ušao je neki tip u razred i rekao: 'Ti!' Više se ne sjećam imena tog filma, znam samo da se snimao u Opatiji. Kad pomislim na svoje kazališne početke, moja je prva asocijacija očev rođak s Krka. Čovjek mi je pokazao mađioničarski trik koji me fascinirao. To je bio moj prvi impuls, moja prva impresija nastajanjem i nestajanjem i, premda ne mogu sa sigurnošću reći zašto se bavim kazalištem, čini mi se da u toj iluziji leži početak. Moj svjesni početak, iako sam dotad već bio član Dječje drame Radio Zagreba kod Asje Filakovac, bio je u ZKM-u. Prvi uspjeh bila mi je uloga Mačka Džingis-kana u istoimenom mjuziklu..."

Kasnije se, u eseju za časopis Kazalište, prisjetio kako je "taj čupavi bradonja", koji je ušao u njegov razred i zapečatio mu sudbinu, bio nitko drugi doli Vatroslav Mimica, a da se u kazalište zaljubio i odlučio postati glumac onog trenutka kada je u Gavelli vidio Peru Kvrgića kako igra u Držićevu "Skupu".

Još za vrijeme studija zanat je pekao u kazališnoj radionici Pozdravi Ivice Boban, gdje je bio među stalnim izvođačima. S kolegama s Akademije, Mladenom Vasaryjem i Darkom Srićom, igrao je u njihovoj "manifestnoj predstavi", "Pozdravima" glasovitog dramatičara Eugenea Ionesca, koja je, kada su je 1974. godine izveli na Dubrovačkim ljetnim igrama, oduševila i samog Ionesca.

– Na nagovor nas trojice, Dubrovačke ljetne igre pozvale su Eugenea lonesca. Došao je sa suprugom i kćeri i nakon predstave je bio oduševljen. Rekao je kako je to lonesco bolji od lonesca. Naime, tekst prema kojem smo radili imao je samo tri stranice, a naša je predstava trajala sat i pol. Poslije njegova boravka u Dubrovniku predstava je pozvana u Pariz jer se u krugovima francuskih intelektualaca pročulo da su neki dečki iz Zagreba napravili sjajnu predstavu – prisjetio se Vukmirica koji je tada u Parizu, na Akademiji scenskih umjetnosti kod mentora Marija Gonzaleza, učio i metodu fizičkog teatra zvanu Chorus, koju je kasnije primjenjivao i u radu sa svojim studentima na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je, kao i na Glumačkom studiju pri HNK u Splitu i Glumačkom laboratoriju u Zagrebu, godinama odgajao nove generacije glumaca.

Odmah nakon diplome postao je stalni član ansambla Teatra &TD, kasnije je bio i članom ansambla Dramskog kazališta Gavella. U oba ta je kazališta ostvario brojne zapažene uloge u djelima klasičnih i suvremenih autora, uključujući Shakespearea, Čehova, Beaumarchaisa, Ionesca, Horwatha, Mullera i Stopparda, pokazujući izvanredan glumački raspon i prilagodljivost različitim žanrovima i stilovima te predanost istraživanju novih kazališnih formi.

Ipak, u sjećanju domaće, posebice zagrebačke publike, Željko Vukmirica ostat će neizbrisivo upisan kao autor i izvođač monodrame "Povijest moje gluposti". Premijerno izvedena još 1979. godine, ova je predstava postala fenomen, odigrana više od tisuću puta u Teatru Exit i na gostovanjima diljem zemlje, a Vukmirica ju je igrao i na engleskom jeziku u inozemstvu. Njome je, kako je sam govorio, dao oduška vlastitim frustracijama i obračunao se s nepravdama, stvarajući djelo koje je za mnoge postalo omiljeno i nezaobilazno kazališno iskustvo, za koje je dobio i nagrade.

Međutim, Vukmiričin glumački opus nije bio ograničen samo na kazalište. Tijekom karijere sudjelovao je u više od 200 televizijskih emisija i filmova, ostvarivši niz pamtljivih uloga.

– Htio sam eksperimentirati, želio sam savršeniju formu, a to je film. Dugo sam se htio baviti operom jer je smatram savršenim scenskim djelom, a film smatram operom 20., pa ako baš hoćeš i 21. stoljeća. Film je teatru oduzeo iluziju, literaturu, glumce... Pokretne su slike nešto što apsolutno fascinira. Mislim da je posve prirodno iz teatra ići prema filmu – govorio je.

Međunarodno priznanje stekao je ulogom u filmu "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" slavnog britanskog dramatičara i redatelja Toma Stopparda, u kojem je filmsko platno dijelio s glumačkim velikanima poput Richarda Dreyfussa, Garyja Oldmana i Tima Rotha. Osim glumačkog doprinosa, Vukmirica se okušao i u produkciji – bio je koproducent dugometražnog igranog filma "Nausikaja" redatelja Vicka Ruića, koji je igrao na svim većim svjetskim filmskim festivalima, a 1996. godine bio i hrvatski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma. Najpoznatija priča koja se za taj film veže jest i kako su Ruić i Vukmirica, ne bi li namaknuli sredstva za snimanje tog nagrađivanog filma, stavili svoje kuće pod hipoteku.

Televizijska publika pamtit će ga pak po ulogama u popularnim domaćim serijama kao što su "Zauvijek susjedi", "Bitange i princeze", "Zabranjena ljubav" te "Larin izbor", posebno se ističe njegova interpretacija Josipa Broza Tita u dokumentarno-igranoj seriji "Jugoslavenske tajne službe", a glumio je i u britanskoj seriji "McMafia" nagrađenoj Emmyjem.

No, kolege ga pamte ne samo kao talentiranog umjetnika već i kao dragu i osebujnu osobu koja je ostavila dubok trag.
Glumica Anja Đurinović, prisjećajući se njegova rada na Akademiji dramske umjetnosti gdje je Vukmirica bio profesor, istaknula je: "Profesor Vuk bio je osebujna persona. Fantastičan glumac i izvrstan profesor kojeg se stvarno često sjetim u svakoj predstavi koju radim. Mislim da nas je istovremeno poticao da ne budemo samo interpreti, nego i autori i koautori u svemu što radimo." Vitomira Lončar prisjetila se pak njegove hrabrosti i entuzijazma kada im se pridružio u rizičnom projektu predstave na engleskom jeziku, rekavši: "'Ajmo mi u to, dobro ćemo se družiti, napravit ćemo dobru stvar, a kakav će biti rezultat – koga briga."

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

OSZAR »