Svi koji pomnije prate kazališnu produkciju znaju da je malo komada kojima dominiraju glumice. I stoga kada Satiričko kazalište Kerempuh najavi Gogoljevu "Ženidbu" (premijera je večeras), to je trenutak za slavlje moći žena u teatru. Tu je na prvom mjestu redateljica Dora Ruždjak Podolski, a iza nje su glumice koje su ovdje u prvom planu. Razgovarali smo s Ines Bojanić, koja je zablistala u prošloj Kerempuhovoj premijeri "Otac, Kći i Duh sveti", novom dramskom diptihu Mate Matišića, u ulozi žene koja nakon samoubojstva djeteta sebi čupa zube, jer uz fizičku je bol lakše podnijeti kada boli duša, i Anitom Matić Delić, koja u posljednje vrijeme niže velike uloge u predstavama Arterarija, a posebno je zapažena u najnovijoj predstavi "Kućica za pse", koja tematizira traume ratnih silovanja.
Razgovarali smo neposredno uoči premijere, nakon jedne od zadnjih proba:
– Probe su proces u kojem se stalno krećemo između konstrukcije i dekonstrukcije: gradimo likove, rušimo ideje koje su nam se činile sigurnima pa opet tražimo nove puteve. U ovom trenutku ostaje "fino štimanje", ali ono nije samo tehničko, to je i pitanje nijansi u međuljudskim odnosima, ritma unutarnjih svjetova likova i zajedničkog daha ansambla. Teatar uvijek nastaje iz napora zajedništva – kaže Ines Bojanić.
U teatru je Gogolj jedan od kamena temeljaca, a o njegovoj važnosti za današnju publiku Anita Matić Delić kaže kako danas živimo u svijetu iskrivljenih vrijednosti u kojem se čovjek gubi pod blještavilom licemjerja i sveopće površnosti, dobu u kojem je osobna korist postala imperativ za preživljavanje bez obzira na cijenu i posljedice te ističe:
– Čini se da ništa drukčije nije bilo ni u Gogoljevo doba i baš zato nam danas on itekako treba.
No koliko je taj isti Gogolj važan glumcima, što im pruža? Ines Bojanić tvrdi kako im ne dopušta površnost, jer njegovi su likovi često komični, ali nikada banalni, te poentira:
– Kod njega iza svakog apsurda stoji tuga, iza svake šale egzistencijalni strah. Gogolj nas tjera da budemo hrabri u izrazu, a istovremeno da ne zaboravimo čovjeka unutar lika.
Obje glumice uživaju u predstavi u kojoj su upravo ženski likovi u prvom planu, a o važnosti komedije u današnjem kazalištu, kao i čestom podcjenjivanju tog žanra Anita Matić Delić govori:
– Uglavnom se žanr komedije doživljava kao "lakši" od drame ili tragedije, a nije ni rijetkost da ga se na umjetničkom nivou nerijetko smatra manje vrijednim kad je strukovno vrednovanje u pitanju. Dobru komediju kao i satiru nije nimalo lako postaviti. Da, puno je teže pametno nasmijati ljude bez jeftinih trikova nego rasplakati ih. Komediju, zapravo, i nije teško igrati, teže ju je napisati. Glumac ionako ne igra žanr, već utjelovljuje karakter koji u zadanoj situaciji reagira na određeni način iz čega proizlazi ono na što publika reagira smijehom, tišinom ili suzom.
Na te se riječi Ines Bojanić osvrće osobnim iskustvom i kaže da je naučila da komedija, kad je iskrena, traži od glumca najviši stupanj istine.
– Smijeh se ne može lažirati. Ljude se može nasmijati trikovima, ali može ih se duboko nasmijati samo kad se dotaknemo nečega što prepoznaju kao vlastito. Upravo zato je komedija tako zahtjevna, ona traži tehničku preciznost, ali i veliku ljudsku osjetljivost – govori Ines Bojanić.
Naravno, razgovarale smo i o radu s redateljicom Dorom Ruždjak Podolski i dramaturgom Tomislavom Zajecom, dvojcu koji stoji iza jedne od najnagrađivanijih predstava ZKM-ove "Črne mati zemle" te slovi za kazališni tandem iz snova. Anita se šali kako je punih 28 godina, nakon suradnje na ADU, čekala rad s ovom redateljicom i kroz smijeh pita: "Nije dugo, zar ne?" te ističe:
– Oni su vrlo kreativan tandem pun smijeha i pozitivnih vibracija s ogromnom ljubavi prema glumcima koje su odabrali za suradnju. Zaista je privilegija raditi s njima.
A Ines Bojanić u prvi plan stavlja njihovu otvorenost prema glumcima i kaže:
– To je iskustvo koje te profesionalno izoštrava i ljudski obogaćuje. Tomislav piše tekstove koji ne pristaju na površno, a Dora ih postavlja s pažnjom prema svakom sloju značenja. Oboje znaju što žele, ali su pritom dovoljno otvoreni da slušaju glumca, da čuju njegov glas. To je rijetko i dragocjeno.
I za kraj razgovora pitali smo koliko je za svaku glumicu važan rad izvan matičnog ansambla. Obje se slažu da bez toga nema napretka u glumačkoj profesiji:
– Svaki izlazak iz poznatog prostora je rast. Tamo gdje nisi zaštićen poznatim okruženjem, tamo moraš ponovno izgraditi sebe, što zna biti i neugodno, ali uvijek je neprocjenjivo – tvrdi Ines Bojanić, a Anita Matić Delić ističe kako bez Kerempuha ne bi mogla:
– Za glumce je vrlo važno raditi i okušati se u različitim žanrovima kao i surađivati s drugim kazalištima i medijima. Samo tako mogu napredovati, jer biti zatvoren u jednoj kući, u jednom žanru može postati demotivirajuće. No Kerempuh je moj drugi dom i nakon 25 godina moje prirodno mjesto bivanja. Ovaj je ansambl poput velike obitelji, sigurna luka. Volim ploviti i istraživati druge otoke, ali moj mi je ipak najdraži.
